Za šaku dolara...
BN 270
Mnogi hrvatski pomorci smatraju da su potplaćeni, a boli ih i spoznaja da su podcijenjeni u vlastitoj zemlji
“Što se tiče potplaćenosti nas pomoraca, činjenica je da u svakom trenutku boravka na brodu živimo opasno te imamo veliku odgovornost, kako za ljude tako i za brod te teret. Svatko od nas se drugačije nosi s tim pritiskom, netko lakše, netko teže. Međutim, motivacija za rad i plaća su usko povezani, a naša primanja uveliko određuje i svjetsko tržište pomorske radne snage na kojemu ima oko 1,9 milijuna pomoraca,” mišljenja je jedan šibenski kapetan.
Jedna od podjela ljudi na svijetu je na one koji daju i one koji primaju plaću, s tim da većina zaposlenika misli da su potplaćeni za posao koji rade. Među onima koji drže da nisu dovoljno plaćeni za posao koji obavljaju i opasnost kojoj se pritom izlažu su i mnogi hrvatski pomorci, od mornara do zapovjednika. Jer, ako vam netko povjeri na upravljanje brod i teret u vrijednosti 300 i više milijuna eura, da ga sigurno i na vrijeme dovedete od "točke a” do "točke b”, recimo od Kine do Europe ili SAD - a, onda sigurno imate znanja i sposbnosti da to učinite na najbolji mogući način. Pod tim se prvenstveno podrazumijeva da na tom putovanju nećete prouzročiti neplanirane materijalne troškove. Na tom vašem putovanju, recimo o svakoj pa i manjoj promjeni smjera plovidbe, uglavnom odlučuju menadžeri iz ureda kompanije na kopnu. Oni su tu da misle i odlučuju umjesto vas, te će vam primjerice reći da nema potrebe da izbjegavate nevrijeme ispred vas, uz napomenu da je upravo jedan drugi brod vaše kompanije prošao kroz tu oluju bez oštećenja, a pritom nije izgubio ni jedan kontejner. Što učiniti u takvoj situaciji, napraviti po svome ili prihvatiti prijedlog, ustvari naredbu, menadžera uvaljenog u udobnu uredsku fotelju na kopnu? Zbog ovakvih i sličnih situacija, pojedini kapetani znaju rezignirano reći kako oni nisu nikakvi zapovjednici, već "šoferi” brodova, koji bez pogovora sprovode naredbe menadžmenta.
"Od naše nekadašnje autonomije u donošenju odluka na brodu nije ostalo puno, a da smo pametniji, kako kaže jedan moj iskusni kolega, malo u šali, a više u zbilji, upravljali bi svemirskim brodovima, a ne ovim plovećim ‘kontejnerskim terminalima’. Što se tiče potplaćenosti naših pomoraca, činjenica je da doista imamo veliku odgovornost, a svatko od nas se drugačije nosi s pritiskom, netko lakše, netko teže, a visinu naših plaća uveliko regulira i svjetsko tržište pomorske radne snage na kojemu ima 1,9 milijuna pomoraca. Uz to, nama pomorcima je poprilično jasna tvrdnja naših menadžera, da nam plaću ne isplaćuje brodar, već kupci robe u kontejnerima koje prevozimo,” ispričao nam je jedan iskusni šibenski kapetan s 26 godina plovidbenog staža.
Na svijetu samo 15% ljudi savjesno obavlja svoj posao
Prema znanstvenim istraživanjima, na svijetu samo 15% ljudi savjesno obavlja svoj posao, odnoso istinski se zalažu na radnom mjestu. Ostali uglavnom ostaljavaju posao, odnosno nemaju previše motiva da poslodavcu pomognu zgrtati novac. Onima koji nisu zadovoljni plaćom, ali i dalje savjesno rade, kolege malo u šali, a više u zbilji znaju preporučiti da zatraže pomoć liječnika.
Nekada se nakon godinu - dvije plovidbe kupovalo kuću
"Kad su naši pomorci sedamdesetih godina minulog stoljeća počeli u većem broju ploviti na "strancima”, već nakon godinu - dvije navigacije, za zarađene dolare su kupovali stanove i kuće te druge pokretnine i nekretnine. Jer, kupovna moć naših pomoraca je u to vrijeme bile osjetno veća nego ljudi koji su u bivšoj nam državi radili na kopnu, a cijena nekretnina je bila neuporedivo manja nego danas. Filipinski i indijski kapetani i časnici koji sada plove samnom imaju od pet do deset puta veću platežnu moć u svojoj zemlji nego ja u Hrvatskoj, a jednako smo plaćeni. Moj kolega na Filipinima ima kuću te dvije kućne pomoćnice, a ima i nekoliko dućana te rent a car tvrtku. Kaže da mu je to najsigurnije ulaganje. Indijci koji plove kao časnici imaju još veću kupovnu moć u svojoj ogromnoj zemlji od Filipinaca, te si mogu priuštiti život iz ‘bajke’. Ja i moja obitelj živimo pristojno za hrvatske prilike, ali stalno imam na umu da treba štedjeti dok ti ide dobro. Zbog bolesti nisam plovio duže od godinu dana, a kad si bez prihoda i k tome još bolestan – ušteđevina se brzo topi,” ispričao nam je jedan kapetan s dubrovačkog područja.
Pod stresom sam i na brodu, i kod kuće
"Nisam pod stresom samo kad sam na brodu već i onda kad sam kod kuće, jer najprije sam morao online odrađivati neke tečajeve, jer je tako tražio brodar, a sada već mjesec i pol sa spremljenim putnim kovčegom čekam da krenem na ukrcaj u jednu azijsku zemlju, u kojoj trenutno pucaju, granatiraju, otimaju ljude ... Čekam da se situacija tamo malo smiri, pa da poletim ... Imam još nekoliko godina do mirovine, pa ću to valjda još nekako izdržati i preživjeti, iako mi djeca već duže vrijeme govore, :’ Iskrcaj se tata, dosta je bilo plovidbe, pa nećeš nam valjda umrijeti na brodu.’ Kad sam zadnji put nakon iskrcaja dva dana kasnio s prijavom za mirovinsko i socijalno osiguranje, nastao je zbog toga problem. Pa ljudi moji, ja i moji kolege pomorci u Hrvatsku svake godine kroz plaće unesemo milijardu dolara! Za to tražimo samo malo više razumijevanja i poštovanja od administarivnog aparata, ako ne prema nama pomorcima, onda barem prema tom novcu, kojeg će sa smanjenjem ispričao nam je jedan hrvatski kapetan.
Pomorac nema puno vremena da ostvari svoje snove
"Prodajem svoj rad, odnosno znanje i iskustvo, a idem tamo gdje me bolje plate i gdje su uvjeti rada i života podnošljivi, odnosno gdje mi najmanje narušavaju zdravlje. Sve to činim kako bi što prije ostvario svoje "snove”; odnosno, između ostalog, kako bi osigurao stambene kvadrate za sebe i svoju obitelj. Za to sam morao u što kraćem vremenu usvojiti određeno znanje i iskustvo kako bi na međunarodnom tržištu radne snage bio što konkuretniji, odnosno što bolje plaćen. Znam da ne treba biti pretjerano nestrpljiv po pitanju ostvarenja životnih ciljeva i želja, ali svijet je put ‘lukavih’ tipova, koji ti u svakom trenutku žele što manje platiti za posao koji trebaš odraditi.
Kad otkriješ malverzacije, onda ...
"Sjećam se kad sam kao mladi zapovjednik preuzeo brod na jednoj stranoj velikoj kompaniji, odmah sam utvrdio da je posada prije mene mjesecima, a možda i duže, tijekom plovidbe prikazivala da troši dvostruko više nafte nego ja i moja posada. O toj "anomaliji” "teškoj” najmanje nekoliko stotina tisuća dolara, pismeno sam izvijestio nadležne ljude u kompaniji. Nakon toga neki menadžmeri, zapovjednici i upravitelji stroja morali su otići iz kompanije. Ja sam dobio virtualno "tapšanje po ramenu”, ali ne i barem simboličnu novčanu nagradu za to što sam prekinuo to podkradanje tvrtke. Da, zaboravio sam vam reći, iz kompanije me više nisu zvali na ukrcaj, pa sam posao morao potražiti kod drugog brodara,” ispričao nam je jedan splitski kapetan.
Od pomoraca se očekuje da voze velike i moćne aute
Plovidba je težak i ozbiljan posao, a pomorci uglavnom zarađuju više nego većina ljudi koji rade na kopnu. Zato ne čudi što okolina od njih očekuje da voze veće, brže i luksuznije automobile nego ostali svijet.
Kad je riječ o automobilima, sedamdesetih godina minulog stoljeća zaštitni znak naših pomoraca je u velikoj mjeri bio talijanski Alfa Romeo, posebice modeli Alfette i Giulie, obavezno s jačim motorima. Jer, uz tadašnji imidž naših pomoraca nisu išli mali automobili sa slabim motorima. U socijalističkoj Jugoslaviji pomorci u međunarodnoj plovidbi su imali pravo uvesti osobni automobil na takozvanu veliku povlasticu. Na malu povlasticu su mogli uvesti kućanske aparate te televizore i glazbene linije. Sve to je izazivalo nemalu zavist ljudi koji su kod kuće radili za dinare. Danas je manje te ljubomore, jer svi možemo kupiti sve, samo ako imamo novaca, ali i danas okolina od pomoraca očekuje da voze velike i brze aute. Jer, dečki koji žive opasno, u svim filmskim scenarijima vole brzinu.
"Na početku karijere, dok sam plovio kao treći časnik palube i živio s roditeljima, vozio sam obiteljski Volkswagen Polo, a kad sam postao drugi časnik kupio sam Seat Ibizu, koju sam razbio, pa sam kupio novu, koju sam nastavio voziti i kad sam postao zapovjednik, Rođaci i prijatelji su se čudom čudili kako jedan zapovjednik vozi nekakav ‘autić’, koje može kupiti za jednu svoju mjesečnu plaću. Da bi me okolina ‘ostavila na miru’ po tom pitanju, kupio sam novi ne pretjerano atraktivan i skup SUV. Tim potezom dodatno sam razočarao mnoge poznate mi i nepoznate ljude, koji smatraju da bi jedan dobro plaćen zapovjednik trebao ‘šetati’ nekog plemenitijeg limenog ljubimca nego što je to bilo u mojem slučaju. Danas su mnogi naši pomorci skloni kupnji japanskih i europskih luksuznih SUV – ova, kako kažu, sigurnosti radi, a ne zato da bi okolinu mogli gledati s malo povišenog mjesta,” rekao nam je jedan kapetan s kostrenskom adresom.
