Zašto Hrvatska nikada neće biti Irska?

Lokalni izbori su za nama. Barem ona prva runda, u kojoj je više-manje sve jasno. Ostao nam je još samo drugi krug koji neće puno toga promijeniti... kao što se ništa nije promijenilo ni nakon cijelog ovog izbornog cirkusa. Danima nam ispiru mozak kandidatima, programima, obećanjima... "Birajte mene, ja sam jedini pravi i najbolji, moje ideje kako potrošiti vaš novac su vrhunske, dosad neotkrivene, ja ću vam sve obećati, ispunit ću vaše najskrivenije želje i očekivanja, sve, sve samo da vama bude bolje".

Tako bi zapravo glasio sažetak onoga čime su nas obasipali ovih dana, uz neizostavno obećanje kako će sve biti bolje. I hoće, ali samo onima koje ste zaokruživali! Oni će zasjesti u općinske i županijske fotelje, primat će sigurnu plaću, a ako ne daj bože u općinskoj kasi i prifali, već će se smisliti novi namet ili uzeti kredit, pa će plaćica i dalje biti sigurna. Onaj drugi niži sloj izabranih popunit će vijećničke klupe, doduše za neke sitne novce, ali bože moj, od nekud treba početi... I svi sretni i zadovoljni.

A mi svi ostali? Pa mi smo stoka sitnog zuba koju nitko ništa više ne pita niti zarezuje. Nas tješe riječima da su izbori naše pravo i obveza. Nažalost oni su samo to – pravo i obaveza. Jer za sve stvari prije i poslije izbora mi više ne postojimo. Unatoč obećanjima kako će oni izabrani maksimalno raditi za dobrobit svih nas, opet će se krojiti zakoni koji nas sve dublje bacaju u ponor beznađa. Uvijek ispada da smo izabrali one čije su želje i aspiracije daleko iznad njihovih kapaciteta. Mnogi od njih, kako onih na vlasti, tako i opozicije, su bezosjećajni, cinični i jalovi likovi kojima pozicija u vlasti daje neograničene mogućnosti za vlastiti prosperitet, posebno onaj materijalni.

U paketu s materijalnim blagodatima ide i zadovoljavanje ega, koji uz uvjerenje u vlastitu nepogrešivost čini ovu oligarhiju praktično nedodirljivom. I bez obzira na to što se različite opcije na javnoj sceni međusobno prepucavaju, u suštini su svi čvrsto povezani i međusobno ovisni. Godinama se na sceni izmjenjuju isti likovi, i u biti se ništa ne mijenja. Zato bi prije kandidiranja na bilo kakvim listama svaki kandidat trebao proći zdravstveni i psihološki pregled, test inteligencije i priložiti potvrdu da nije kažnjavan te da se protiv njega ne vodi kazneni postupak. Jer papir o završenom školovanju bilo kojeg stupnja nije nikakva garancija znanja ili sposobnosti, što je već u praksi dokazano. To je minimum koji bi trebali zadovoljiti svi oni kojima ćete u narednom razdoblju prepustiti odgovornost da odlučuje o vašoj sudbini i budućnosti.

Jer cijeli taj glomazni birokratski aparat, po najnovijim statistikama najveći u Europi, ne bavi se problemima poboljšanja životnih uvjeta svojih građana, već je postao sam sebi svrhom i smislom postojanja, poput velikog tumora, i širi se i ubija sve zdravo oko sebe samo kako bi se prehranio i još više povećao. I poput pravog virusa koji se vješto maskira i mutira, po hitnom postupku će napraviti sve kad treba rješavati probleme krupnog kapitala, banaka, ili direktiva koje dolaze iz Bruxelessa, jer tako spašava sebe i čini sve kako bi održao postojeće stanje. Ne postoji tvrtka koja bi mogla opstati s tolikim brojem radnika u administraciji i s toliko malo radnika u proizvodnji.

Ne postoji ekonometrijski model koji bi mogao opravdati takav ustroj. A naše političke elite ga i dalje uporno podržavaju, čak ga i povećavaju sve većom vojskom uhljeba, tako da sustav sada funkcionira samo zahvaljujući neprekidnom zaduživanju i sve većoj poreznoj presiji prema svima, posebno onima koji rade i zarađuju.

Posebno perfidno je razrađen sustav koji bezbrojnim zakonima, kaznama, prijetnjama i odredbama stvara pritisak i na vrlo učinkovit način drži raju u pokornosti. Uz to je dobar dio zakona nerazuman i nerazumljiv, a papirologija koju proizvode takvi zakoni i pravilnici samo je dodatni teret na leđima ionako obremenjenog i slabog gospodarstva, ali i svih građana. Zato pokorna većina šuti, radi i psuje sebi u brk, dok svi ostali kojima je voda došla do grla bježe iz "Lijepe njihove" glavom bez obzira. I zato Hrvatska nikada neće biti Irska.


29.5.2017 | 1819 pogleda | Piše:
Marko Cvitanić
| Foto:
Marko Cvitanić

Ova internet stranica koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Saznaj više