Velik interes za scraping

BN 163
| 2.4.2015 | 2234 pogleda | Piše:
Ive Jurov
| Foto:
Ive Jurov


Ministarstvo poljoprivrede sredinom siječnja raspisalo je Natječaj za dodjelu potpora ribarima za trajnu obustavu ribolovnih aktivnosti. Natječaj je bio otvoren do 2. ožujka i u to su vrijeme svi zainteresirani morali prikupiti dokumentaciju i dostaviti ju u Ministarstvo. Kako se i očekivalo, interes za ovu potporu bio je velik. Prema neslužbenim podacima, brodogradilišta su odgovorila na stotinjak pisama namjere za uništavanje ili prenamjenu ribarskih brodova. To je bio jedan od preduvjeta za prijavu na natječaj Ministarstva poljoprivrede

U skladu sa zajedničkom ribarstvenom politikom Europske unije, i Hrvatska bi na području pod svojom ingerencijom morala smanjiti ribolovne napore. Europa je za spas ribljeg fonda, odnosno za smanjenje pritiska na more, osigurala velika sredstva, a na zemljama članicama bilo je da se odluče za jednu od dvije predložene varijante. Poticaji su se mogli iskoristiti za smanjenje broja lovnih dana, ili za smanjenje flote, a naše se Ministarstvo odlučilo prikloniti smanjenju flote. Kakve će to posljedice imati u budućnosti to ćemo tek vidjeti. Površno gledano, ova se odluka i ne čini toliko lošom. Prvi i osnovni razlog za to leži u činjenici da su ju i u Ministarstvu, ali i među ribarima mnogi doživjeli kao mjeru socijalnog zbrinjavanja ribara. Svojevrsni odlazak u prijevremenu mirovinu sa solidnom otpremninom. Za zbrinjavanje brodova i isplatu poticaja za trajnu obustavu ribolovne djelatnosti iz fondova Europske unije osigurano je čak 4,76 milijuna eura jednokratnih i neoporezivih sredstava. Iako na papiru svota izgleda poprilična, koliko će od toga zapravo doći u ruke ribara znat će se tek nakon objavljivanja rezultata natječaja.

Da bi se neki ribar mogao prijaviti na natječaj mora zadovoljiti neke osnovne preduvjete; prvo mora biti vlasnikom ribarskoga broda s valjanom povlasticom za ribolov pridnenim povlačnim mrežama ili za ribolov okružujućim mrežama plivaricama – srdelarama. Drugim riječima na ovaj se natječaj za scraping mogu javiti samo plivarice i koće. Tu sada možemo pod znak pitanja staviti onu socijalnu komponentu koju je Ministarstvo isticalo u nekoliko navrata, jer i plivaričari i koćari imaju solidne ulove, a i obično je riječ o brodovima koji se relativno lako mogu prenamijeniti za turizam. S druge strane škamparima ne ide nikako, love jedva pola škampa po vrši, ali oni nemaju mogućnost prijave na natječaj, iako bi, čini se upravo njih spasila prenamjena ili mogućnost da se preorijentiraju na neku drugu privrednu granu.

Drugi uvjet za prijavu je da ribarski brod mora biti star najmanje petnaest godina, od čega najmanje pet godina mora biti upisan u registar ribarskih brodova. I naravno, na brodu ne smije biti nikakvoga tereta, pod time ne mislimo na mreže već na hipotekarno opterećenje ili kakva dugovanja prema državi. U ovom dijelu natječaja nije ništa sporno, no natječaj međutim ima i nekoliko vrlo zanimljivih odredbi koje baš i neće previše veseliti ribare, ali upravo ti kriteriji implementirani su u natječaj kako bi se što više smanjila mogućnost zlouporaba, i da se na natječaj jave vlasnici starih brodova koji se zapravo i nisu bavili ribarenjem. Najjednostavnije rečeno, oni koji su stalno na moru i imaju dobre ulove, dobit će i najviše novaca, dok će oni kojima ribarija ide slabo dobiti malo. Sasvim logično, jer cilj ovih potpora nije ništa drugo nego smanjenje ribolovnih napora.

Iako je natječaj završen 2. ožujka rezultati se još ne znaju i očekuju se tek negdje početkom ljeta, no iznenađenja ne bi smjelo biti. Visina poticaja trebala bi se određivati prema poprilično transparentnoj formuli i isplaćivati u skladu s brojem bodova koji se dobiju izračunom. Najvažniji učinak na broj bodova imat će odluka želi li vlasnik svoj brod uništiti ili prenamijeniti. Za prenamjenu će se dobivati nešto manje novaca nego za uništenje. I tu možemo postaviti pitanje je li to dobro ili ne. Naime, mnogi od brodova upravo će zbog tik par tisuća eura više završiti u rezalištu. I dok s ekonomske strane to ima smisla, problem je da su mnogi od tih starih drvenih brodova pravi spomenici hrvatske tradicijske drvene brodogradnje koja će nam u tom slučaju zauvijek iscuriti kroz prste. Po neslužbenim podacima koje smo dobili od brodogradilišta koja će obavljati uništavanje i prenamjenu brodova, velika većina odabrala je uništavanje. Jednostavnije je, bit će izdašnije, i u neku ruku razumijem odluke vlasnika koji su se odlučili za uništavanje svojih plovila. Ono što ne razumijem je da je upravo država ta koja ih na to potiče, a upravo bi ona trebala biti malo dalekovidnija, i shvatiti da se ne živi samo o kruhu i vodi, da i tradicija ima svoju neprocjenjivu vrijednost. Nije sve u ekonomskoj računici.

Sljedeće sastavnice čine starost plovila, tonaža i snaga motora, no znatno su važniji podaci o broju dana koji se tijekom godine proveo na moru u ribolovu, kao i poticajna sredstva koja su ostvarena na osnovu ulovljene i prijavljene ribe, i to unazad dvije godine. S ovim će najmanje biti zadovoljni oni kojima je posao išao loše i oni koji su više vremena provodili na vezu nego na moru. Ovo je najbolji mehanizam koji je osmišljen kao garant da će poticaji biti usmjereni upravo prema točkama s najvećim pritiskom na riblji fond.

Sasvim je sigurno da su se mnogi ribari javili za ovu potporu kad su vidjeli iznose maksimalnih potpora. Budimo iskreni, kad se uzme činjenica da je riječ o jednokratnoj isplati, teško je sačuvati mir, jer maksimalna poticajna sredstva za prvu starosnu kategoriju plovila od 15 do 30 godina iznose 500.000,00 eura, dok bi one ribarice starije od 50 godina mogle dobiti maksimalno 400.000,00 eura. No to je maksimalna svota koja se u teoriji može, naglašavam može, isplatiti, ali realno gledano, malo će se aplikanata približiti tom iznosu. Realnije su projekcije po kojima će se za brod od kakvih pedesetak GT dobiti oko 80.000 eura. Uključimo li tu i povlasticu i kakvu dodatnu opremu, poticaji tek nešto malo nadvisuju tržišnu cijenu polovnoga ribarskoga broda. Jedina dva razloga koji vuku na stranu poticajnih sredstava su ti da su to zagarantirana i neoporeziva sredstva. Drugi je da se u biti s broda može poskidati i prodati sav alat, pomoćni motori, i sve što vrijedi, i to onda prodati preostalim ribarima, te na taj način podebljati dobitak od scrapinga.

Sada dolazimo do još jednog zanimljivog momenta. Naime svaki će vlasnik sam morati snositi troškove uništavanja i zbrinjavanja svoga broda. Koliki će biti taj trošak to će se tek vidjeti, ali sasvim sigurno neće veseliti ribare koji se odluče na uništavanje. Budući da se ovaj natječaj provodi po standardima i propisima Europske unije bit će tu problema i za brodogradilišta. Naime, nakon uništavanja brodova, sav otpad mora biti pomno razvrstan, a onda i zbrinut u skladu s propisima. Za to će pak biti zadužene velike tvrtke koje se bave sekundarnim otpadom. I dok se kod željeznih brodova na otpadu može i zaraditi, kod drvenih će biti problema, jer to će sasvim sigurno povisiti cijenu zbrinjavanja, naročito drvenih brodova kod kojih ima najmanje sirovine koja se može reciklirati. A upravo drveni brodovi čine najveći postotak brodova koji su zatražili pisma namjere od brodogradilišta.

Problemi s financiranjem?

Kad pogledamo sredstva koja su osigurana za prvi val scrapinga s jedne, i broj vlasnika koji su iskazali želju za potporama za trajni prestanak ribarske djelatnosti, ne može se a ne steći dojam kako je interes možda čak i iznenađujuće velik. Naime kad bismo raspodijelili dostupna sredstva na broj plovila koja su se neslužbeno prijavila, a ponovimo, spominje se između 100 i 150 brodova, dolazimo do jednostavne računice da po jednom brodu dolazi tek nešto više od tridesetak tisuća eura. Krenemo li dalje vođeni logikom da veći i aktivniji brodovi moraju dobiti više od prosjeka, tada bi se lako moglo dogoditi da mnogi brodovi budu procijenjeni na manju vrijednost no što bi ju mogli dobiti na tržištu rabljenih plovila. Sudeći po tome, ova mjera mogla bi doživjeti neuspjeh i po socijalom pitanju ranijega umirovljenja ribara, i po ekološkomu, jer sasvim sigurno neće dovesti do smanjenja ribolovnih napora. Istina je da je ovih 4,7 milijuna eura prvi paket poticaja koji se mora utrošiti do kraja 2015. godine, i da se u sljedećem razdoblju do 2017. godine iz fondova EU može povući još 13 milijuna eura, ali veliki početni interes koji, čini se nije bio očekivan, mogao bi izazvati nepovjerenje među ribarima. Gledano realno i ovako sa strane, to možda čak i ne bi bilo loše.

Treba znati jednu važnu činjenicu vezanu uz našu ribolovnu flotu. Po mišljenju struke, hrvatska je flota beznačajno mala i ima relativno malen učinak na stanje flore i faune u našem dijelu Jadrana. Mnogi od stručnjaka otvoreno postavljaju pitanja kome je u cilju smanjiti ionako slabu flotu u moru koje još nije opustošeno? Naime, ako se uzmu Sredozemno more, Atlantski i Tihi ocean kao mjerodavni primjeri, tada ispada da hrvatska strana Jadrana uopće nije prelovljena. Istina je da su neke vrste izložene većem naporu, i da bi bilo dobro smanjiti pritisak na njih, ali u nas još uvijek nema ugroženih vrsta, što na svim ostalim morima nije slučaj, a to nas dovodi do zanimljivoga pitanja; ako naše more nije prelovljeno, i ako naša flota nije prekapacitirana, što se vidi po tome da jedva zadovoljava potrebe domaćega tržišta (iako konzumiramo vrlo malo ribe), zašto se pristupa ovakvim akcijama? Poticaji za trajnu obustavu ribarske djelatnosti, sami po sebi ne bi bili loši u onoj svojoj socijalnoj komponenti, ali to za sobom vuče neke druge stvari o kojima se ne govori dovoljno. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju zamrznuto je stanje u ribarskoj floti. To je naša dota, a dota se nakon braka ne može povećavati. Može se samo smanjiti. I dok uništavanje staroga broda samo po sebi i nije neki veliki problem, gubitak povlastica za ribolov svakako jest. Naime, brisanjem broda iz registra ribarskih brodova zauvijek nestaje i povlastica, bez obzira ide li brod u rezalište ili u brodogradilište na prenamjenu. Hoćemo li ikada više moći nadoknaditi gubitak tih povlastica? Hoćemo li ubuduće morati zvati naše susjede da nam pomognu loviti našu ribu u našem moru? To su pitanja koja ostaju bez odgovora.

Stara izreka kaže: - Ribarija pekjarija! - to je uz pomorački, gorak kruh s najdebljom korom. Uzme li se stanje u državi koja ionako nema sluha za one koji još uvijek rade, i općenito stanje u svjetskoj ekonomiji tada je neizvjestan ishod odlaska na more još i teži. Ipak, vjerujemo da bi čvršćom suradnjom znanosti, ribara i zakonodavca, ovih triju komponenti koje su najupućenije i najtješnje vezane uz naše more i stanje u njemu, mogli postići puno bolji rezultati od ovih koje izazivaju diktati iz Bruxellesa. Jedini uvjet za to je ono elementarno ljudsko poštenje, želja da svi koji pošteno rade svoj posao žive život dostojan čovjeka, imajući pritom na umu da će i sutra njihova djeca morati jednako tako dobro živjeti loveći u tom istom moru. To se na ovaj način, ne može napraviti.

...