U ronjenju su najvažniji uživanje i sigurnost!

BN 249
| 2.6.2022 | Piše:
Ana-Marija Vizintin
| Foto:
Aleksandar Stančin


Razgovor s podvodnim arheologom i zagovornikom „Sigurnog stila ronjenja”

Velimir Vrzić, podvodni arheolog, pasionirani ronilac, zaljubljenik u more i njegova prostranstva za Burzu nautike je dao zanimljiv intervju s naglaskom na sigurnom stilu ronjenja kojeg je zagovornik zajedno sa svojim buddyjem u ronjenju - Aleksandrom Stančinom, podvodnim fotografom koji se povremeno uključivao u naš razgovor. Zbog mnogih podmorskih otkrića i cjeloživotnog iskustva te stručnosti u području ronjenja, Velimir je postao i ambasador nekoliko različitih firmi, primjerice Suexa koji proizvodi opremu za civilni i vojni program, zatim održava različita predavanja, član je međunarodnih strukovnih udruga, a uz to radi i na istraživačkim brodovima kao član posade. Kako sam kaže - svugdje gdje je podvodna arheologija - tamo voli biti i on.

 

 

Velimire, za one koji još uvijek ne znaju za Vas, kako biste sami sebe predstavili?

Osoba sam koja živi jedan beskrajno jednostavan život i samo radi ono što voli. Mnogi koji me poznaju kažu da je moj život sve samo ne jednostavan, ali ja nisam takvog mišljenja. Radio sam u MUP-u cijeli radni vijek i to u Pomorskoj policiji, otac me u svijet ronjenja uveo sa 7 godina kada sam prvi put stavio masku na lice i od tada se bavim morem i samo morem. Ne pratim sport, čak ni nogomet, ništa osim ronjenja. Za one blizu sebe sam, zato, ili noćna mora ili idol, trećeg nema..

Osjeti se da o ronjenju pričate kao o najljepšoj ženi na svijetu. Koji je to faktor utjecao na toliku zaokupljenost morem, ronjenjem, podmorjem...?

Za mene je ronjenje čisti zen. Bestežinsko stanje. Mir. Možeš zaroniti i kretati se tek 2-3 metra desno ili lijevo te doslovno sate i sate tako provesti pod morem. "Lebdjeti” baš kao astronauti u svemiru. S ozbiljnom foto opremom kakvu ima Aleksandar možeš si priuštiti da se detalju kojeg si pronašao pod morem posvetiš satima.

 

 

Zatim je Velimir pogledao i Aleksa: - Ajde molim te nadoveži se i ti, zašto ti i ja uopće ronimo?

Aleksandar nije oklijevao: - Meni je ronjenje ekvivalent meditaciji. Sve što nosiš u životu i što te muči ostaje gore. Ma da uronim i na samo 5 metara za mene je to opuštajuće kao i svaki drugi uron. Sve ostalo što podmorje pruža je nadogradnja: flora, fauna, olupine, lokacije...

Koje lokacije u Hrvatskoj biste preporučili za ronjenje?

Velimir: Kako idu morske struje Jadrana od juga prema sjeveru uz hrvatsku stranu - more je mutnije, dok je južnije - bistrije. Pa i kod nas na Sjevernom Jadranu se osjeti razlika - npr. u Voloskom je mulj, dok je Kostrena već puno bolja za ronjenje. Južni Jadran i svi otoci Mljet, Korčula, Vis...spadaju pod nama drage lokacije za ronjenje.

Aleksandar: Za olupine i za malo dublje ronjenje fenomenalan je Vis, slažem se.. Oko Murtera ima zanimljivih lokacija, olupina Francesca da Rimini stvarno je atraktivna. Međutim, ako gledamo više prirodu, a manje olupine imamo prekrasan Mljet sa svojim morskim okolišem koje čini čak i jezero povezano s morem u kojem se isto može roniti. Po mome mišljenju, Jadran je za uživanje u istraživanju olupina, dok se podvodni život, flora i fauna kod nas ne mogu uspoređivati s morima Egipta ili Tajlanda. Svako more ima nešto svoje.

 

 

Koriste li se u Hrvatskoj potencijali našeg podmorja?

Velimir: Pa ako gledamo da svako veće mjesto ili otok u Hrvatskoj ima barem jedan svoj ronilački klub ili ronilački centar, rekao bih da smo to dobro riješili.

No, što se tiče korištenja suvremene ronilačke opreme Hrvatska je još uvijek tamo gdje je bila i prije 30 - tak godina.

D. I. R. ronjenje

"Doing it right” u ronjenju označava standardiziranu školu ronjenja koja nije među najpopularnijima u Hrvatskoj, zagovornike takvog ronjenja nazivaju klonovima?

Velimir: Svi ti stavovi kontra D.I.R. - a padaju u vodu kada se ronilac nađe negdje u mraku, u olupini, kada mu drugi ronilac perajom slučajno udari masku, a ona mu onda padne na dno, itd. Ako je općeprihvaćena krilatica ronjenja - Diving is fun - čemu uopće uranjati ako nisi dovoljno siguran, ako je more dignuto i slično? Kao policijski istražitelj Pomorske policije, vjerujte mi, nagledao sam se utapanja. Sjećam se da je u nekoliko godina u samo jednom diving centru u moru poginulo čak 17 osoba! Ono što je najvažnije jest da mi znamo kada treba odustati. Evo, i maloprije smo vidjeli kako se diže more i mi smo bili spremni ne uroniti.

Aleksandar: Kada tim funkcionira po istim protokolima - nema nepredvidivih okolnosti, nema naslova poput: "Ronilac s jednom bocom otišao u špilju i utopio se...”

 

 

Savjeti iskusnijih, puno ronilačke prakse i voila - from zero to hero!

Što s panikom pod morem?

Ono što se ne smije tolerirati i što je nespojivo s ronjenjem jest upravo - panika. Mi kada vidimo osobu pod morem koja se po nekim našim standardima ponaša čudno, dođemo do nje i pogledamo ju u oči. Vi ronioca možete pitati nekakvim znakom komunikacije jeli sve u redu, ali nabolje ćete i vidjeti i protumačiti njegove oči jer one ne lažu. Ako vidim raširene zjenice - znam da se u roniocu događa stres, a stres je posljedica nekog problema koji može biti i opasan po život. Neiskusni ronioci žele bježati na površinu, a na površini, pak, vreba smrt. Ako se nalazite na 30 m dubine, vama treba do površine 3 minute, odnosno svakih 10 metara treba prijeći u minuti, ne brže! No, ako dođe do napada panike, ronilac želi na površinu što prije i tu onda dolazi do ronilačkih bolesti kod kojih može do životno ozbiljnih situacija.

Velimire, jeste li spašavali živote ronilaca?

Nekoliko puta. Zadnji kojem sam pružio pomoć, mi je, kako ja to kažem - pokušao umrijeti u Plominskom zaljevu. Osim što nije otvorio manifold (ventil koji spaja dvije boce), što mi je nejasno kako mu se dogodilo, imao je i urođenu srčanu manu za koju nije znao. Osim toga, ova je oprema jako teška, i do 100 kg. Ako je vani vruće, dolazi i do znojenja, do fizičkih napora, a ronilac zaroni u hladno more (Jadran je generalno hladno more!) pa onda i tu dolazi do temperaturnih šokova i izuzetno jakog naprezanja organizma. Tako je i on, zaronio, okrenuo se i što sam mogao? Čupaj ga van, oživljavaj i srećom, bilo je uspješno.. Nesreće se uvijek u pravilu događaju zbog ljudske pogreške. Praksa je zato jako bitna, kako se kaže - „from zero to hero" uz savjete iskusnijih kolega. Ne jer su pametniji, već jer su ključno - iskusniji. Za ronioce su, zato jako važni i preventivni zdravstveni pregledi, a potrebno je analizirati i mješavine za disanje s obzirom na to da svaka dubina zahtijeva određena vrsta mješavine što se također može ispostaviti kobnim ako s jednom mješavinom na kraju završiš na drugoj dubini.

 

 

Idealan uron je svaki, no poneki iznenade više od drugih

Koja je Vaša rekordna dubina?

To su dubine namijenjene ozbiljnim i tehničkim ronjenjima, sežu i do 120, 130 metara, dekompresijski zastanci su jako veliki, boravci ispod mora su dugi. Nas dvojica smo u tehničko ronjenje izašli iz sportsko - rekreativnog: ja volim istraživanje, Aleks voli podvodnu fotografiju tako da funkcioniramo tandemski i istražujemo!

Po kojem kriteriju odabirete lokacije i što je za Vas idealan uron?

U svakom uživam, uvijek idem(o) za svoj gušt iako to značilo da ćemo cijeli dan raspremati i spremati opremu, prati i sušiti. Idealan uron za mene je onaj koji nas odvede tamo gdje nađemo nešto što još uvijek nije nitko našao. Tako je bilo i na riječkoj gradskoj plaži Sablićevo. Mnogi će pomisliti - Pih, Sablićevo! Međutim, baš na "pih” Sablićevu, na oko 20 metara od kraja bila je brodska mina iznad koje su se ljudi godinama kupali. Našao sam je, a kao djelatnik MUP-a koji je prošao protu-eksplozivni tečaj, odmah sam prepoznao i o kojem se eksplozivnom sredstvu radi, izvijestio sam nadležne, oni su izašli na teren i dalje tretirali to minsko – eksplozivno sredstvo prema protokolima.

Koji uron pamtite po njegovoj ljepoti?

Velimir: Pada mi na pamet uron kada smo plivali, a delfini su bili iznad nas. Bio je lijep i sunčan dan, ja ih nisam odmah vidio, ali sam uočio neke sjene. Pogledao sam gore i imao sam što vidjeti - prekrasne delfine kako uživaju u "jacuzziju” od naših mjehurića.

Aleksandar: Pamtim ronjenje na Maldivima samo uz masku, dihalicu i peraje. I kitopsinu :) To je riba koja naraste do 15 metara i prilazi plićaku da se ugrije. Slučajno je zadesilo i mene da sam bio dijelom tog prizora i plivao na nekoliko metara od nje.

Pred kraj razgovora, naši su gosti već pomalo nestrpljivo gledali prema pučini što nam je bio jasan znak - intervju može i završiti jer - more zove, a potrebno je još čekirati opremu što su Velimir i Aleksandar učinili uigrani gotovo do u sekundu.

Kada su bili spremni, pomalo su se udaljavali iz plićaka sve do one točke kada su se samo pustili svome podmorju, zaronili i zaputili u svoju novu podmorsku avanturu...

 

 

Oprema

Ozbiljnija oprema za sobom vuče i ozbiljnija financijska sredstva. Primjerice, Vrzić i Stančin rone s tehničkim plinovima Nitroxom (obogaćen povećanim postotkom kisika) ili Trimixom mješavina (s dodatkom helija kako bi se izbjegle narkoze inertnog plina – dušika) koji daju veću sigurnost i omogućavaju dulji boravak pod morem, ali i koštaju. Nadalje, za disanje pod morem dovoljan je jedan regulator za zrak, no - njih dvojica rone s po minimalno glavnim i jednim back up regulatorom.

"Doing it right” ronjenje naš je put

Kako biste ocijenili ronilačke škole u našoj zemlji?

Imamo nekoliko ronilačkih škola na koje se oslanjaju klubovi u Hrvatskoj i one su manje - više slične. Kolega Aleksandar i ja educirali smo se za tzv. "doing it right” stil, odnosno tzv. D.I.R ronjenje koje je posve standardizirano: svaki od nas roni uvijek s dvije maske, jedna je ona na licu, a druga je u džepu, cijela oprema se uvijek nalazi na istome mjestu i kod mene i kod njega, imamo jednake boce s komprimiranim zrakom ili plinom, iste bočice za argon (grijanje suhog odijela), jednako namještene lampe itd. Što god se dogodi - nas dvojica u svakom trenutku možemo brinuti za ovoga drugoga. Naš pristup ronjenju kojim se bavimo - jest siguran pristup.

 

 

Dr. Alenka Brozina: kako se hraniti uoči urona

Dr. Alenka Brozina, kardiologinja i stručnjakinja za nutricionizam, ali i Velimirova životna partnerica kazala nam je nekoliko riječi i o prehrani rekreativnih ronilaca: - Prije svega, u more se ne ide punog želuca, ali ni praznoga jer glad pod morem može utjecati na potrebnu koncentraciju. Nakon što smo pojeli, naš organizam "dobiva komandu” da svu svoju "pažnju” posveti probavljanju hrane, drugim riječima krvotok i probavni "sokovi se "preusmjeravaju” i zbog toga se obično savjetuje da barem 30-60 minuta nakon obroka ne ulazimo u more/bazen. Preporuka je konzumirati kvalitetan i lako probavljiv obrok (da se izbjegnu eventualne probavne smetnje pod morem), a to podrazumijeva ograničavanje masne i hrane s visokim udjelom vlakana, dok se prednost daje obroku s većim udjelom ugljikohidrata i nešto manje proteina: "meusli" tipa zobenih/rižinih/prosenih pahuljica s mlijekom/jogurtom i nekoliko orašastih plodova. Nikako ne konzumirati niti tešku hranu tipa meso, suhomesnate proizvode, paštete i slične namaze. Uz to, potrebno je misliti i na adekvatnu hidraciju tako da je nakon ronjenja dobro imati spremnu bočicu vode ili još bolje napitka s otopinom elektrolita kojeg ćemo popiti neposredno po izronu.

 

 

Također, ako po izronu nemamo osiguran obrok u kratkom vremenskom periodu, obavezno savjetujem sa sobom uzeti jednu do dvije banane ili neku energetsku pločicu. Što se Velimira tiče, on je gurman i voli pojesti dobru hranu tako da nastojimo da "vuk bude sit ,a ovca cijela” :) pa kombiniramo finu hranu koja je nutricionistički "izbalansirana”. On je, primjerice, ljubitelj hladno prešanih sokova od voća i povrća koji su bogati mikronutrijentima (mineralima,vitaminima i vodom) pa mu ih obavezno pripremam kada odlazi roniti.

...