U potragu za gofom

BN 181
| 3.10.2016 | Piše:
Igor Felker
| Foto:
Igor Felker


Nekad sam se micao od kavicala, tih mrežinih, vršinih i parangalskih sinjala. Nekad. A onda su me stisnuli u kut. Nisam više imao kamo. Bilo je ili odustati ili se prilagoditi i pokušati potezati uz same mreže. Probao sam i shvatio da je riba reagirala baš kao i ja sâm, navikla se na ljudske arte i skrasila se tik uz njih. Prvi zubatac kojeg sam zakačio između dva pletena zida dao mi je nadu da postoji sutra. Bilo je to prije par godina. U međuvremenu sam se čak i «navukao» na kavicale, gotovo da bi mi falili da ih nema. Oni su «izdajnici» koji mi prilikom putešestvija plavim drumom pokazuju pošte lokalnih mahera i ukazuju točne pozicije onih sika koje su na GPS-u neprecizno ili nikako označene. Oni mi pokazuju kuda se protežu zadjevi koji su njima prijetnja a meni cilj. Oni mi pokazuju gdje je riba. Jer, naletite li u sezoni na siku koja po sebi nema razbacane arte, znači da ste najvjerojatnije na poziciji na kojoj jednostavno više nema ribe. Istina je i da nemaju svi kavicali istu vrijednost, trebalo je vremena da ih naučim pravilno verificirati. Trebalo je dana i dana, mjeseci i mjeseci "čitanja kavicala" kako bi se naučilo razlikovati znalački bačene arte, od onih koje lokal ... (više u tiskanom i CD izdanju)