NAJNOVIJI OGLASI:
Jet Ski Kawasaki 750 ZXI 
750 EUR
;   Skilso 23 
16.400 EUR
;   Ribarski brod 
0 EUR
;   Gliser 
11.000 EUR
;   Jedrilica Rogger SD2 
25.000 EUR
;   Coronet 24 family 
15.000 EUR
;   Osovina i proreler 
200 EUR
;   Inoks kormilo 
150 EUR
;   Roll bar 
100 EUR
;   Fisher 17 
13.500 EUR
;   Yamaha 9,9 
1.000 EUR
;   Sea Ray 190 SPX 
38.000 EUR
;   Damor 580 
6.100 EUR
;   Byboat  
300 EUR
;   Yam 380s 
1.600 EUR
;   Atlantic Marine 625 Open 
23.000 EUR
;   Yamaha 9.9 KS 
650 EUR
;   Yamaha 5KS 
850 EUR
;   Gumeni čamac Jadran motori 
500 EUR
;   Shamrock Grand Slam 31 
50.000 EUR
;   Turistički brod 
300 EUR
;   Reful 4 Wind + Tohatsu 30 KS  
3.500 EUR
;   Jedrilica klase Dragon 
10.000 EUR
;   Glastron gs219 
17.490 EUR
;   Gurges 545 
9.000 EUR
;   Adria 5.90 
7.600 EUR
;   M/B Providnost 
0 EUR
;   Quicksilver 595 
21.500 EUR
;   Dulkan 3.7 + Mercury 15 
2.000 EUR
;   Brod za jednodnevne izlete 
0 EUR
;  

Tko će nas gurnuti preko ruba?

Hrvatskom zadnjih godina bjesni stalni ideološki rat za i protiv nečega, a većina onih koji su za i onih koji su protiv nema pojma oko čega se svađaju. Naprosto je nevjerojatno s kolikom strašću se ljudi uključuju u diskusije o stvarima o kojima zapravo ne znaju ništa. Uzjoguni se narod zbog nečeg što je napol uha čuo pa to prihvaća kao Sveto pismo, iako je prava istina obično miljama daleko od onoga u što su uvjereni.

S druge strane nitko ne čuje vapaj 300.000 ovršenih i njihovih najbližih, a njih bi sve skupa moglo biti i milijun, niti za njih organizira demonstracije. Tu i tamo poneki saborski zastupnik ukaže na pogubne posljedice ovog zakona, ali glasačka većina je udobno zavaljena i zabavljena. Panem et circenses! S time da su arene danas zamijenili trgovi sa zapjenjenim govornicima koji mobiliziraju mase u borbi protiv, partizana, ustaša, Istanbulske konvencije, plutajućeg LNG terminala... sve redom nevažnim glupostima koje zamagljuju pogled na bit problema.

Preko milijun hrvatskih građana živi ispod ruba siromaštva. Nitko ne pita milijun penzionera koji preživljavaju s manje od 2.000,00 kuna kako to uspijevaju, kako su još uopće živi. Doduše mnogi se pitaju zašto su još živi? Nitko ozbiljno ne pita tisuće onih koji su otišli, što ih je to otjeralo s rodne grude u bijeli svijet? Naravno još nije zabilježeno da je trbuhom za kruhom otišao neki od zaposlenika u državnim službama, niti da je ijedan političar potražio bolji život u tvornici negdje preko granice. Naravno, za njih je bolji život ovdje. Nijedan od onih prijevremenih umirovljenika s privilegiranim mirovinama nije napustio ovu zemlju. I upravo tu je tragedija hrvatske današnjice, da nitko od onih koji se hrane na državnim jaslama ne napušta Hrvatsku. Napuštaju je samo oni koji te jasle pune.

Badava nam rasprave o rodnim ideologijama, domoljublju i neovisnosti, a da ne govorimo o parolama iz sedamdesetih o hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu, o tome da smo konačno svoj na svome. Od državnosti imamo samo simbole. Imamo zastavu, himnu, dokumente, ali hrvatska lisnica nije u hrvatskom džepu, jer odavno smo je predali stranim bankama. Hrvatska puška možda i jest na hrvatskom ramenu, ali hrvatski ratnici služe nekim drugim gospodarima. Prodali smo i izdali stotine koncesija na sve moguće načine, i malo je toga ostalo što je baš naše. Možda još vode, nešto šuma, ali izgleda da ni to neće dugo. A što se domoljublja tiče ono je, čini se, razmjerno privilegijama koje pojedinci uživaju u ovoj zemlji. Što veće privilegije to je i veće domoljublje. Nažalost često se pokaže kako je to glasno ulično domoljublje tek pokriće za lopovluk, nepotizam, korupciju i sve dobrobiti koje ovo trojstvo donosi.

Planovi o reformama i rastu proizvodnje postaju neizvedivi jer za to treba radna snaga, a nas je sve manje. Već sada nam nedostaje radne snage u svim segmentima gospodarstva. Nameće se vrlo jednostavno, ali krucijalno pitanje, tko će to pogurati ovu zemlju u nove reforme i svijetlu budućnost?

Smanjenjem broja stanovnika smanjuje se ekonomska konkurentnost, mijenja se struktura javnih rashoda, povećavaju se rashodi za mirovine, zdravstvenu i socijalnu skrb. Procjene su da je BDP u Hrvatskoj u razdoblju od 1999. do 2014. samo zbog iseljavanja svake godine bio u prosjeku smanjen za 0,2. Ako ne bude mladih i obrazovanih ljudi do društvene promjene neće doći. Jasno je da se izlazak iz ove spirale propadanja ne može riješiti u kratkom roku. Predugim ignoriranjem ovog problema već smo preduboko potonuli, pa sada čak i radikalne mjere mogu donijeti rezultate tek našoj djeci... pod uvjetom da ostanu ovdje. Nažalost do promjena može doći tek kad vladajuća oligarhija postane svjesna da su negativni demografski trendovi samo manifestacija naših dubokih društvenih i ekonomskih problema. To pak znači da sitne kozmetičke promjene kao što su osnivanje Ministarstva demografske obnove, povećanje porodiljnih naknada, ili povećanje broja mjesta u vrtićima neće riješiti problem s kojim se suočavamo, jer prave razloge za negativne demografske trendove treba tražiti mnogo dublje, a očito je da za to nema ni znanja ni volje.

28.3.2018 | 329 pogleda | Piše:
Marko Cvitanić

Ova stranica koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Za nastavak korištenja web stranice kliknite na "Slažem se". Postavke kolačića mogu se konfigurirati u vašem web pregledniku, a više informacija potražite ovdje. Slažem se