NAJNOVIJI OGLASI:
Gradac 5.80 
5.350 EUR
;   Bakan Cabin 
9.200 EUR
;   Scania DI12 450KS@1800 RPM 
14.500 EUR
;   Tomos 
81 EUR
;   Jarbol i jedra 
700 EUR
;   Pasara 9.5m 
5.000 EUR
;   Brod za jednodnevne izlete 
0 EUR
;   Istranka 
5.000 EUR
;   Istranka 4,99 
2.500 EUR
;   Brod za prijevoz putnika 
45.000 EUR
;   Mercruiser 502 Magnum MPI 
4.000 EUR
;   Bavaria 36 
37.000 EUR
;   Maestral 500 
2.500 EUR
;   Kornat 700 
12.900 EUR
;   Tomos 4  
100 EUR
;   Vetus Marine Diesel M 2.C5 
2.720 EUR
;   Ribarski gliser + povlastica 
30.000 EUR
;   Otac Nikola 
0 EUR
;   Ribarski brod 
80 EUR
;   Lister 
0 EUR
;   Lombardini 40 HP 
3.400 EUR
;   Saver Manta 
7.600 EUR
;   Hydrosport 646 + Mercury 150 EFI 
34.000 EUR
;   ProKat 3660 Sport Cuddy 
112.000 EUR
;   Brod za izlete 
7 EUR
;   Antares 605 
11.000 EUR
;   IMR Perkins M33T 
2.900 EUR
;   Brod Zrno 
0 EUR
;   Dufour 36 Classic 
50.000 EUR
;   Osovinski vod sa propelom i instrument ploča 
200 EUR
;  

Tko će nas gurnuti preko ruba?

Hrvatskom zadnjih godina bjesni stalni ideološki rat za i protiv nečega, a većina onih koji su za i onih koji su protiv nema pojma oko čega se svađaju. Naprosto je nevjerojatno s kolikom strašću se ljudi uključuju u diskusije o stvarima o kojima zapravo ne znaju ništa. Uzjoguni se narod zbog nečeg što je napol uha čuo pa to prihvaća kao Sveto pismo, iako je prava istina obično miljama daleko od onoga u što su uvjereni.

S druge strane nitko ne čuje vapaj 300.000 ovršenih i njihovih najbližih, a njih bi sve skupa moglo biti i milijun, niti za njih organizira demonstracije. Tu i tamo poneki saborski zastupnik ukaže na pogubne posljedice ovog zakona, ali glasačka većina je udobno zavaljena i zabavljena. Panem et circenses! S time da su arene danas zamijenili trgovi sa zapjenjenim govornicima koji mobiliziraju mase u borbi protiv, partizana, ustaša, Istanbulske konvencije, plutajućeg LNG terminala... sve redom nevažnim glupostima koje zamagljuju pogled na bit problema.

Preko milijun hrvatskih građana živi ispod ruba siromaštva. Nitko ne pita milijun penzionera koji preživljavaju s manje od 2.000,00 kuna kako to uspijevaju, kako su još uopće živi. Doduše mnogi se pitaju zašto su još živi? Nitko ozbiljno ne pita tisuće onih koji su otišli, što ih je to otjeralo s rodne grude u bijeli svijet? Naravno još nije zabilježeno da je trbuhom za kruhom otišao neki od zaposlenika u državnim službama, niti da je ijedan političar potražio bolji život u tvornici negdje preko granice. Naravno, za njih je bolji život ovdje. Nijedan od onih prijevremenih umirovljenika s privilegiranim mirovinama nije napustio ovu zemlju. I upravo tu je tragedija hrvatske današnjice, da nitko od onih koji se hrane na državnim jaslama ne napušta Hrvatsku. Napuštaju je samo oni koji te jasle pune.

Badava nam rasprave o rodnim ideologijama, domoljublju i neovisnosti, a da ne govorimo o parolama iz sedamdesetih o hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu, o tome da smo konačno svoj na svome. Od državnosti imamo samo simbole. Imamo zastavu, himnu, dokumente, ali hrvatska lisnica nije u hrvatskom džepu, jer odavno smo je predali stranim bankama. Hrvatska puška možda i jest na hrvatskom ramenu, ali hrvatski ratnici služe nekim drugim gospodarima. Prodali smo i izdali stotine koncesija na sve moguće načine, i malo je toga ostalo što je baš naše. Možda još vode, nešto šuma, ali izgleda da ni to neće dugo. A što se domoljublja tiče ono je, čini se, razmjerno privilegijama koje pojedinci uživaju u ovoj zemlji. Što veće privilegije to je i veće domoljublje. Nažalost često se pokaže kako je to glasno ulično domoljublje tek pokriće za lopovluk, nepotizam, korupciju i sve dobrobiti koje ovo trojstvo donosi.

Planovi o reformama i rastu proizvodnje postaju neizvedivi jer za to treba radna snaga, a nas je sve manje. Već sada nam nedostaje radne snage u svim segmentima gospodarstva. Nameće se vrlo jednostavno, ali krucijalno pitanje, tko će to pogurati ovu zemlju u nove reforme i svijetlu budućnost?

Smanjenjem broja stanovnika smanjuje se ekonomska konkurentnost, mijenja se struktura javnih rashoda, povećavaju se rashodi za mirovine, zdravstvenu i socijalnu skrb. Procjene su da je BDP u Hrvatskoj u razdoblju od 1999. do 2014. samo zbog iseljavanja svake godine bio u prosjeku smanjen za 0,2. Ako ne bude mladih i obrazovanih ljudi do društvene promjene neće doći. Jasno je da se izlazak iz ove spirale propadanja ne može riješiti u kratkom roku. Predugim ignoriranjem ovog problema već smo preduboko potonuli, pa sada čak i radikalne mjere mogu donijeti rezultate tek našoj djeci... pod uvjetom da ostanu ovdje. Nažalost do promjena može doći tek kad vladajuća oligarhija postane svjesna da su negativni demografski trendovi samo manifestacija naših dubokih društvenih i ekonomskih problema. To pak znači da sitne kozmetičke promjene kao što su osnivanje Ministarstva demografske obnove, povećanje porodiljnih naknada, ili povećanje broja mjesta u vrtićima neće riješiti problem s kojim se suočavamo, jer prave razloge za negativne demografske trendove treba tražiti mnogo dublje, a očito je da za to nema ni znanja ni volje.

28.3.2018 | 409 pogleda | Piše:
Marko Cvitanić

Ova stranica koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Za nastavak korištenja web stranice kliknite na "Slažem se". Postavke kolačića mogu se konfigurirati u vašem web pregledniku, a više informacija potražite ovdje. Slažem se