Novi život stare barke

BN 201
| 29.5.2018 | 2738 pogleda | Piše:
Ive Jurov
| Foto:
Ive Jurov


Bila je to 1968. godina. Svijet je pamti kao godinu nemira, godinu studentskih demonstracija, Maspoka, godinu koju su obilježila masovna iseljavanja u Njemačku... Ali za Maura Stiglića bila je to godina novoga početka. Ovaj je brodski kogo, nakon cijeloga radnoga vijeka kojeg je proživio na brodovima napokon otišao u zasluženu mirovinu, i te je godine u radionici čuvenoga prote Nina Gasparinica dovršen njegov toliko žuđeni lovranski guc.

Barka je dobila ime Silvana, po unučici jedinici, nonićevoj mezimici. Barka je bila tu, a njen vlasnik vitalan, živahan i k tomu poliglot, a Oparija bajna puna krcata gostiju! Logično je da je sljedeći korak bio prelazak u barkajole. I tako nonić Mauro postaje jedan od zaštitnih simbola Opatijske rivijere, koje je slavni Drago Gervais opisao u svojoj pjesmi "Barke faren”.

Nažalost već 1973. nonić Mauro umre a barka po prvi put samuje. Iako sin iz zdravstvenih razloga nije smio na sunce, obitelj se i dalje brinula za barku koja je i u sljedećim godinama izgledala kao pupica. Tada je, doduše ne kao vlasnik, već kao korisnik, preuzima Vitorio Turkovich, Silvanin prabarba Merikan. I on je, kao i svi "naši Merikani” bio osebujan, nadasve interesantan čovjek. Ovaj veteran iskrcavanja na Iwo Jimu, sve je više vremena provodio u Starom kraju na barci svojega nećaka, a sve manje po Amerikama, grijući svoje stare kosti na suncu podno Učke gore sve do svoje duboke starosti. Poput ptica selica, odlazio bi s jeseni i dolazio s proljećem. A onda se jedne godine više nije vratio. Barka je opet ostala sama. Sada je prvi puta promijenila i vlasnika. Nakon obiteljskoga vijećanja Stiglići su odlučili da je umirovljeni kapo makine Gržin dostojan nasljednik, te Silvana prelazi u njegovo vlasništvo.

 

 

Nažalost, kako vrijeme nikoga ne štedi, tako je i kapo Gržin onemoćao, a barka polako počela gubiti svoj sjaj da bi napokon prešla u ruke dvaju veseljaka Arsena Dobrijevića i Adonisa Prodana, i to ni manje ni više nego kao admiralsko plovilo njihove tvrtke Aspar Rigging.

Zanimljivo je da je Arsen kao dijete često odlazio kod svoje prijateljice Silvane i s barbom Turkovichem ponekad znao zaploviti i put Cresa. Barka je sada uz potporu Županije primorsko-goranske i Koordinacije udruga tradicijskih barki temeljito restaurirana i spremna za sudjelovanje po tradicijskim regatama, a kako su i Arsen i Ado stari jedriličari koji su prejedrili Atlantik, ne sumnjamo da će se snaći i s ovom barkom.

 

 

Stara je barka sada opet prošla kroz novo krštenje. Sad se zove Pantigana. I opet su se na porinuću našli svi oni koji su tako živo vezani uz ovu divnu drvenu barku. Okrenut je novi list u životnoj knjizi lovranskoga guca iz 1968. godine. Mi mu želimo dobro more, povoljan vjetar i to da ga nastavi pratiti tako dobra sreća kao i do sada. Jer dođe li drvena barka u dobre ruke za nju nema straha. Sve dok ima drva u šumi bit će i drvene barke!

...