Mala zemlja za veliki nered
BN 134"U Hrvatskoj je proizvodnja vrsta koja polako ali sigurno izumire. Pokretanje bilo kakvog proizvodnoga posla u Hrvatskoj ravno je samoubojstvu, osim ako niste velika, bogata i politički dobro umrežena tvrtka. Svako investiranje, a posebno stvaranje profita i dobiti postaje rizično, jer sa svih strana stižu prijetnje kako dobit, kapital, prihod i imovinu treba dodatno oporezivati jer je sve to pomalo sumnjivo, a poduzetnici sami po sebi vrsta koja samo nešto pokušava ušićariti i to uglavnom na račun radnika i države. A cijeđenje realnog sektora je jedini način da se napuni prazna državna kasa. Zato nije uputno pokazivati koliko novca imaš, nije vrijeme za kupovanje luksuznih dobara, automobila, brodova, stanova, apartmana... nije ovo ni vrijeme ni prostor za bilo kakvo ulaganje. Jednostavno nije vrijeme za trošenje. Međutim bez potrošnje nema ni proizvodnje. Istovremeno poznavaoci bankarskoga sektora tvrde da štednja i depoziti u bankama nikad nisu bili na većoj razini. Stvorena je klima u kojoj treba čuvati likvidna sredstva i ne isticati se previše."
Ovo sam napisao prije dvije godine u broju 106 iz srpnja 2010. Mislite li da se u ove dvije godine nešto promijenilo? Od riječi do riječi situacija je potpuno ista, možda samo treba dodati da je agonija za mnoge tvrtke već završila likvidacijom ili stečajem. Mnoge druge to očekuje uskoro. A novi porez na imovinu samo će pogoršati ovo stanje. Jer kako reče ministar financija: - Zločin je imati stan koji se ne koristi! - Stavio bih naglasak na prvi dio rečenice: - Zločin je imati... !! Podsjeća li vas to na neka prošla vremena? I što sad? Da je bilo volje i znanja stotine se malih tvrtki moglo spasiti i izvesti na put oporavka, posebno onih koje imaju kvalitetan proizvod i tržište. Međutim bojim se da ni ova vlada, kao ni one prethodne, nema ni znanja ni realne političke volje da promjeni trendove. I dok svi pokazatelji koji bi trebali ukazivati na promjene imaju negativni predznak, svakodnevno nas optimistično uvjeravaju kako će u narednom periodu ipak krenuti na bolje. Zašto sam čvrsto uvjeren da se to ne može dogoditi? Pa brodogradnja je školski primjer.
Naša brodogradilišta su u svjetskim razmjerima male tvrtke, sa svim problemima koji ih opterećuju godinama. Vlasnik, dakle onaj koji bi njima trebao upravljati je država. Međutim država nije čardak ni na nebu ni na zemlji. Netko je u prethodnim, ali i u ovoj vladi imenom i prezimenom trebao biti zadužen da vodi, prati i pronalazi rješenja. Naravno u suradnji s upravama koje bi trebale biti operativno tijelo vlasnika. U proteklih petnaestak godina bilo je svakakvih prijedloga, strategija, polovičnih rješenja, improvizacija, odugovlačenja, a u svemu tome najviše neznanja. Nikada nismo doznali ime i prezime odgovornih za sadašnje stanje. Igrokaz s uvjetima Europske Unije, ograničavanje proizvodnje, privatizacija, sanacija i restrukturiranje ? ma što god to značilo, ukazuju da vlasnik jednostavno ne zna kako riješiti problem. Najjednostavnije je staviti ključ u bravu i poslati radnike na ulicu. Za vlasnika jedan svrab manje. Ali i znatni prihod u državnu kasu manje. I novi nezaposleni na Zavodu. I novi porezni nameti negdje drugdje.
I sada se postavlja krucijalno pitanje. Kako će vlasnik koji ne zna voditi tvrtku od par tisuća zaposlenih koja ima samo jedan, doduše vrlo složen proizvod ? brod, riješiti probleme u tako složenom sustavu kao što je država? To je kao na testu inteligencije. Ne znate riješiti ni prvi, najjednostavniji zadatak, a očekujete da vam vjeruju da ste genijalac i da je vaš IQ preko 190? Previše je moramo, trebamo, bit će, mislimo, nadamo se i vjerujemo, a premalo prave strategije, konkretnih brojeva, realnih analiza, i dobrih rješenja. Caruju neznanje, bahatost, nonšalancija, golemi ego i korupcija. I kao što reče naš poznati "knjigovođa" Darko Mihajlović: - Hrvatska je mala zemlja velikih čuda u kojoj vlada savršeno organizirani nered!
