Kraj polarne ekspedicije

BN 183
| 29.11.2016 | Piše:
Ive Jurov
| Foto:
Ive Jurov


U ovom broju donosimo drugi dio priče o austrijskoj polarnoj ekspediciji koja je od 1872. do 1874. godine brodom Admiral Tegetthoff istraživala nova, dotad nepoznata područja sjevera. Tom prilikom otkriveno je otočje Zemlja Franje Josipa u Arktičkom oceanu, jedva 900 kilometara udaljeno od Sjevernoga pola, u čijem su otkrivanju sudjelovali i hrvatski pomorci. Ovo je priča o njima

Prvo zimovanje bilo je najteže. Jesen na dalekom sjeveru predstavlja vrijeme u kojem se ledeni pokrov tek formira. Studen odozgo smrzava more, a struje odozdo lome sante i ne dozvoljavaju im da se smire, i tako sve dok se ne stvori sloj leda dovoljno debeo da nadvlada sile morskih struja. Trebalo se naučiti na neprekidnu trešnju, užasnu škripu i sablasno cviljenje leda u noći koja nikada ne prestaje. Svako malo ispod kobilice su se podvlačile sante leda čas izdižući, čas spuštajući Tegetthoffa poput orahove ljuske. Jedrenjak se naginjao prijeteći da će se prevrnuti, i tjerajući posadu na stalnu pripravnost za napuštanje broda ako njegova rebra popuste pred navalom leda. Neprekidno su se izmjenjivala razdoblja užasa i primirja kada se činilo da se led možda ustalio. I svaki put kad je led navaljivao ponovno je trebalo pripremati čamce za spašavanje, opremu, zalihe hrane, pa onda opet sve to unositi u brod nakon što se trvenje smirilo. Svaka uzbuna sa sobom je donosila i mnoštvo upitnih pogleda, mnoštvo pitanja koja nikada nisu prešla preko usta; što ako Tegetthoff popusti, kuda i kako preko ovog leda koji nikada ne miruje? Sam Peyer u dnevniku piše kako je naprosto nemoguće da ... (više u tiskanom i CD izdanju)