Jednom foiler, uvijek foiler

BN 249
| 2.6.2022 | Piše:
Ljubomir Pozder
| Foto:
Arhiva Burze Nautike


Tko ne bude letio završiti će u muzeju’ bi i te kako moglo označiti budućnost jedrenja

Kada plovite uz vjetar, bočna sila na izvlačivu kobilicu je vrlo važna kod svake jedrilice, ali ako plovite slobodnije i brže, potrebno vam je manje površine lista krila za stvaranje potrebne bočne sile. U tom trenutku obično se podigne kobilica kako bi se smanjio otpor. Ali ako kobilica ostane dolje i zatim ju nagnete od simetrale plovila stvoriti će se određeno okomito podizanje koje pomaže u smanjenju oplahivane površine trupa. Kobilice i kormila možemo smatrati simetričnim profilima, gdje tekućina koja ih opstrujava jednako je s obje strane, ako je kobilica okomito na površinu fluida, čini njen protok kroz fluid s nultom rezultantom sila. Kod hidrokrila je situacija malo drugačija. Kod hidrokrila koja su postavljena horizontalno ili pod nekim kutom dolazi do stvaranja uzgona i to na dva načina. Prvi je upadnim kutom hidrokrila, gdje samo hidrikrilo može biti simetričnog ili asimetričnog oblika. Drugi način postavljanja hidrokrila je takvo da se asimetrično hidrokrilo nalazi na nultom ili nekim malim napadnim kutom, gdje uzgon stvara asimetričnost hidrokrila. Oblik asimetričnog profila je takav da je donjaka ravnija, dok je gornjaka više zaobljena. Ovdje se radi o aerodinamičkom profilu nalik na krila zrakoplova gdje se vrlo često koristi meki od NACA aerodinamičkih profila koji se koriste na zračnim jedrilicama. Aerodinamički profili na zračnim jedrilicama imaju jako dobru finesu, gdje se kod visokosposobnih jedrilica ona kreće i do 1:50. To znači da sa visine od jednog kilometra jedrilica teoretski ima dolet od 50 kilometara. Za svaki od tih profila napravljena su laboratorijska ispitivanja te se točno znaju omjeri uzgona i otpora za promatrani napadni kut krila. Sa ovom teorijom su se jako morali pozabaviti svi konstruktori hidrokrilnih jedrilica i plovila sve kako bi postigli da njihova plovila plove na hidrokrilu, a ne na trupu. Ovo nije zaobišlo niti konstruktore katamarana Americas Cupa koji su do 2013. godine koristili klasične kobilice. Nakon toga Americas Cup je doživio nevjerojatnu transformaciju.

S prelaskom America’s Cupa na katamarane od 72 stope, prema pravilu koje su bila posebno regulirana za sprječavanje dizajna s pomičnim krilima, Team New Zeland dizajnerski tim, zajedno sa svojim jedriličarskim timom, uspio je tada pronaći rupu koja bi omogućila jedrilicama da se jedri potpomognuto hidrokrilima. Bitna stavka pravilnika je bila da se mogu imati elementi koji omogućuju vrstu rotacije koju želite. Dakle, tu je postojala mogućnost da ako imate, recimo, trim krilce (trim tab) na svojoj izvlačivoj kobilici da možete kontrolirati podizanje trupa. Ovom rupom u pravilniku omogućeno je to da je potrebno puno manje snage i sile nego da se rotira cijela „krilo" što je bilo strogo zabranjeno. Lukavi Novozelanđani najprije su par godina ranije u tajnosti razvijali i testirali koncept na katamaranu od 33 stope (SL-33), kasnije u manjoj trening verziji klase AC45, koja je korištena za preliminarnu obuku i utrke dok konačno jedrilice nisu bile izgrađene prema validiranim pravilima klase AC72 i nisu postale aktualne.

Na ovaj načim Amercias Cup je dobio katamarane s krutim jedrima koji su bili sposobni potpuno podići trup iz vode koristeći samo oko tri četvrtine četvornog metra površine krila (otprilike veličine televizora srednje veličine). Ispod 15 čvorova oni su glisirali s djelomično uronjenim trupovima, ali kada su prešli tu brzinu, plovila su počela "letjeti” i njihova brzina je skoro eksponencijalno narasla. Te godine u klasi je bilo omogućeno hidrauličko upravljanje jedrima i dodacima putem pedala u mini kokpitu trupova. Timovi su počeli angažirati poznate bicikliste kao članove tima. Bilo kakvi elektromotori i računalna automatizacija i dalje su bili zabranjeni. Svakom izazovnom timu bilo je dopušteno izraditi samo jedan AC50 za natjecanje, a izgrađeno je ukupno samo šest takvih katamarana. Klasa je postigla maksimalnu brzinu od 47,2 čvora (87,4 km/h) iznad vode što je zbilja impresivno, ali i opasno. Tako se jedan trening AC u zaljevu San Francisca 2013. postao koban za jednog iskusnog člana posade Atemis Racing iz Švedske. Ovako velika brzina je osim te pogibije prouzročila puno ozljeđivanja i prevrtanja kod ovih brzih katamarana.

Daljnjim razvojem i inspiracijom katamaranima u America’s Cupu, dizajneri jedrilica za utrke samaca oko svijeta utrke Vendee Globe su došli na ideju dodavanja hidrokrila kako bi postavili nove rekorde. Često ovu utrku u medijima nazivaju i jedriličarskim Mount Everestom jer zahtijeva jednako puno odricanja, strasti, znanja, ali i sreće. Kao kod uspona na najviši svjetski vrh.

Naime, u ovom je izdanju više nego ikada do sada do izražaja došla nova tehnologija, pa je Vendée postao poligon u najdužim i najtežim oceanskim utrkama za isprobavanje najnaprednijih visokotehnoloških rješenja koja se koriste u jedrenju. Tu su se pojavila tri tipa krila: ona koji nautički dizajneri nazivaju ‘Dali’ oblik krila zbog njezine tobožnje sličnosti s umjetnikovim brkovima; folija u DSS (dinamički stabilizirajuća krila) stilu Alexa Thompsona na Hugo Bossu; i treći tip koji je dizajnirao Nick Holroyd iz tima New Zealand koji se koristi na Maître Coq Jérémie Beyoua. Za utrku 2016-2017, čak šest novih prototipova jedrilica je bilo opremljeno hidrokrilima i jedan stariji model koji je modificiran. Popularni britanski jedriličar Alex Thomson tada u svojoj IMOCI 60 postavio brzinski rekord jedrenju u kojem je u 24 sata oplovio čak 536 nautičkih milja s prosječnom brzinom od 22.36 čvorova.

U sljedećem broju donosimo specifičnosti vezane za novije jedrilice i ponovni prijelaz na jedno trupne forme prošlogodišnjeg America’s Cupa nakon silnih problema s katamaranima i nezgodama, te onoga što nas čeka u budućnosti jedrenja i foilinga. Nedavnom najavom povratka Alinghi-ja,te ulaska Mercedesa i Red Bulla u svijet jedrenja, često korištena sintagma o America’s Cupu kao Formuli 1 na moru za dvije godine mogla bi dobiti puni smisao. Na kraju ovog članka i nakon svih ovih događanja možemo podijeliti mišljenje i izjavu našeg poznatog jedriličara: „Tko ne bude letio završiti će u muzeju".

...