Hvali kraj, drž se mora

Koliko ljudi može spavati na ležaju za dvoje, ajde recimo troje al na tijesno.

Koliko ručnika može biti na plaži kapaciteta 100 ručnika? Sto i prvi već će raditi probleme. Isto je tako i sa vezovima u marinama i lučicama, sidrenim bovama i sidrištima u uvalama. U jednom trenutku u jednom dijelu sezone odnosno ljeta, količina ljudi i plovila na obali dosegne svoj maksimum. I što tada? Neki ovaj problem zagušenosti odluče riješiti plovidbom dalje od obale, oko vanjskih otoka, neki se uhvate dobre pozicije na sidru i ne puštaju je danima. Svako se snalazi na svoj način. Neki od nas se odlučuju i na radikalne poteze odgađanja plovidbe za kraj sezone što i nije tako loša ideja, naravno ako se možeš organizirati. Svako ljeto imamo istu priču, preveliku količinu plovila na moru i u lučicama. Često se pitam i moje dilema je jesmo li postali razmaženi, prezahtjevni i tražimo li utopijski more za sebe, mirnu uvalu i mjesto na vezu. Ako s druge strane povučemo paralelu s godinama kada se s barkom s malom kabinom plovilo danima, a neki i tjednima, iz današnje perspektive to je izgledalo kao teško preživljavanje.

Pitka voda iz bačve služila je samo za piće, kuhanje i eventualno za umivanje, lovila se riba i pekla na obali, brale su se dagnje. Sjećam se odlaska barkom u lokalnu trgovinu u kamp u Tunarici u Istri, kupovine namirnica i dolijevanja vode u plastične bačve. Danas bi to u najmanju ruku izgledalo pomalo čudno. Standard se podigao, promijenile su se životne navike, brodica sa pravom kuhinjom, komotnih kabina i toaleta postao je minimum za boravak na moru. Udobnost kućnog miljea postao je kao i napunjen mobitel uvjet bez kojega se ne može. Zašto se onda moglo a danas ne može? Kada se čovjek navikne na dobro, odnosno bolje i udobnije, očito da mu je povratak na staro težak i predstavlja napor. Koliko je i dali je potrebno vraćati se na staro. Meni se iz ove perspektive kao djetetu taj robinzonski pristup činio sasvim simpatičnim, a i danas mi nije stran. Mislim da me nitko nije pitao koliko posto mi ima baterija na mobitelu a pogotovo dali mi je dosadno i čime ću se zabaviti.

U vrijeme mojeg djetinjstva nije bilo mobitela, a za igru je služilo sve i svašta, što sam pronašao. Sada iz ove perspektive izgleda mi, odnosno uvjeren sam da je ono prije imalo veću vezu s prirodom, te da smo tada proizvodili puno manje otpada. Možemo li iz ovoga nešto naučiti? Svi ovi današnji za jednokratnu uporabu pakirani proizvodi, postaju otpad a mi zagađivači koji njihovom kupnjom potičemo njihovu proizvodnju. Jesmo li zbilja toliko glupi da ćemo se zagušiti u vlastitom otpadu. Ne mislim da ću ovime promijeniti svijet, ali svako veliko putovanje počinje prvim malim korakom. Uživajte u svakoj prijeđenoj milji i čuvajte more kao da je osobno vaše.

Mirno more i ugodno ljetno krstarenje želi Vam Vaš urednik

2.7.2019 | 1639 pogleda | Piše:
Krunoslav Mihić

Ova internet stranica koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Saznaj više