Za povećanje brzine treba otpustiti kočnicu

BN 169
| 1.10.2015 | Piše:
Marko Cvitanić


Zna se da je Hrvatska po svom rigidnom radnom zakonodavstvu među najrestriktivnijima u Europi. Problem je što takav zakon zapravo najviše štiti one nesposobne, lijene i neznalice, tako da se poslodavac, a posebno u državnim službama teško može riješiti loših radnika. U kriznim vremenima nijedan poslodavac ni ne razmišlja o otpuštanju najboljih, ali onih neproduktivnih bi se svi rado riješili. Nažalost nema kriterija po kojima bi se mogli odvojiti dobri radnici od lijenčina, oni koji znaju i koji hoće, od onih koji samo čekaju penziju. Otpuštanje radnika kad kola krenu nizbrdo i kad treba smanjivati troškove i racionalizirati proizvodnju je teško i skupo, a to onda kasnije, kad stvari i krenu nabolje ne motivira poslodavca na ponovno zapošljavanje radnika na neodređeno vrijeme.
U našim državnim službama možda i nema previše radnika, ali i oni koji jesu tamo ne rade dovoljno, neefikasni su, a često i neodgovorni i aljkavi. To im omogućuje model prema kojem je u tom javnom sektoru gotovo nemoguće dobiti otkaz, gdje ne postoji jasno razrađen sustav nagrađivanja uspješnih i sankcioniranja loših, gdje se ne napreduje prema znanju i sposobnostima, i sve je zabetonirano opisom radnog mjesta i godinama staža. Sustav je naprosto zastario i demotivirajući, posebno za one koji se trude i dokazuju na svom poslu. Plaće i nagrađivanje trebali bi biti odraz kompleksnosti poslova, odgovornosti i stvarne radne učinkovitosti. Kada bi se sve to promijenilo brzo bi se ustanovilo koliko je to radnika samo uhljebljeno, a koliko ih stvarno radi. Svima je jasno da javnoj upravi treba transformacija kako bi se građanima i privredi osigurala kvalitetna usluga, a da bi usluga bila kvalitetna one vrijedne i sposobne radnike treba zadržati i nagraditi, a one nesposobne bez odgovarajućih znanja i vještina za posao za koji obavljaju, jednostavno otpustiti. Ovo važi i za javnu upravu, ali i zdravstvo, školstvo i za sve ostale službe. I u zdravstvu ima liječnika kojima ni svog psa ne bih dao na liječenje, u školstvu ima nastavnika koji su u ta zanimanja zalutali ili ih je vrijeme odavno pregazilo, u raznoraznim agencijama sjedi na stotine zaposlenika koji ni ne znaju što bi zapravo trebali raditi... bezbroj je primjera nepotrebnoga rasipanja novca poreznih obveznika. Primjerice u jednoj od agencija koja ima 800 zaposlenika, odgovorno tvrde da bi taj posao bez problema moglo obavljati njih 200. A koliko je takvih primjera? Jer zapravo ovih dvjestotinjak stvarno i radi, a ostali samo dolaze na posao i čekaju mirovinu. Liberalizacija radnog zakonodavstva dovela bi do veće protočnosti radne snage, poslodavac bi lakše otpustio radnika, ali bi ga i puno prije zaposliti ako mu treba. A za povećanje ukupne zaposlenosti trebalo bi bolje poslovno okruženje, trebalo bi smanjiti porezno opterećenje rada, olakšati otvaranje i rad poduzeća, poboljšati znanja i vještine radnika radikalnim promjenama u obrazovnom sustavu, prilagoditi ga potrebama privrede...
Glavni generator promjena trebao bi biti snažni gospodarski rast, a velikoga rasta bez ovih promjena neće biti, niti će se ove promjene dogoditi ako ne bude gospodarskog rasta. Zato svi ovi procesi moraju biti sinkronizirani i moraju teći paralelno i kontinuirano, naročito ako želimo stope rasta i blagostanja koje nam svi koji dođu na vlast obećavaju. Nažalost, jedino što se zapravo dogodi nakon izbora su sječa i smjene kadrova gubitničke stranke, naročito u javnom sektoru, koji na kraju služi za zbrinjavanje partijskoga poslušničkog kadra. I ovo je jedan od uzroka koji nam ne dozvoljava napredak. Drugi problem je to što na birou za zapošljavanje ima mnogo ljudi s kvalifikacijama i vještinama koje nikom ne trebaju, dok je kvalificiranoga kadra svih profila sve manje, a i ono malo sposobnih i kvalitetnih već je napustilo ovu zemlju. Ako trebate dobrog hrvatskog varioca, mehaničara, stolara, zdravstvenog radnika, sestru, liječnika ili neko slično zanimanje morat ćete ih potražiti u Italiji, Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj... I balast od preko 300.000 prijevremenih umirovljenika, nastao kao rezultat kupovine socijalnoga mira i privatizacije, bolje rečeno tajkunske pljačke od početka samostalnosti, dodatni je uteg koji nas vuče dolje. Zakonom treba omogućiti i tim ljudima da rade na bilo koji način. Jer i među njima je mnogo radnika s tako potrebnim znanjima i vještinama koji još mogu i žele doprinijeti društvu. I sve dok se ove promjene u radnom zakonodavstvu i u poslovnom okruženju ne dogode, ni stope rasta neće biti dovoljno jake da upale svjetlo na kraju tunela.
...