Nautika nikada nije bila samo plovidba. Ona je uvijek nosila određeni osjećaj slobode, bijega od svakodnevice i onu tišinu koju čovjek može pronaći samo na moru. No vremena su se promijenila pa se mijenja i način na koji doživljavamo barke, more i život uz obalu. To objašnjava sve veći broj weekend cruisera, dayboatova i daysailera.
Danas nautika mnogima služi za kratkotrajno uživanje u nečem što je „in” i za fotografije objavljene na društvenim mrežama, pažljivo obrađene raznim alatima kako bi svima pokazali svoje neponovljivo iskustvo. Kao da je važno dokazati kako smo baš mi ti posebni „nautičari”, drukčiji od ostalih. No oni stariji koji ovo čitaju znaju da nautika nije nastala na ekranima mobitela. Oni i dalje kupuju krep-trake, antifouling, brusne papire, navlače stare kombinezone i primaju se posla. Zna se da je prava barka uvijek tražila trud, vrijeme i odnos prema njoj.
Kod nas taj trend još nije toliko izražen jer ideja posjedovanja plovila i dalje ima svoju težinu. Nove generacije, baš kao i u svemu drugome, sve manje žele obavezu, a sve više iskustvo, po mogućnosti dobro, brzo i bez previše odricanja. Ubrzani tempo života, manjak vremena i svakodnevni prioriteti polako guraju more i plovidbu na drugo mjesto. A realno, možda bi trebalo biti obrnuto.
Malo tko na svijetu ima ono što imamo mi. S ovakvim morem i obalom, s gotovo 1200 otoka, otočića i hridi, uz bezbroj uvala, plaža i modernih marina, nije slučajno da je Jadran postao jedna od najpoželjnijih destinacija za nautičare. Uz to smo prepoznati kao sigurna i atraktivna destinacija pa smo mnogima, osobito zbog kriznih situacija na istoku, i dalje jedina opcija. No pitanje je koliko mi sami sudjelujemo u toj ljepoti.
Neki stranac ne može nakon posla „skočiti” na Jadran niti vikendom otići do svoje omiljene uvale. Mi možemo. Nama je more dostupno kao rijetko kome u Europi, a ipak se često događa da domaći vlasnici plovila u prosjeku plove znatno manje nego prije. Kao da more vrijedi samo dva mjeseca godišnje.
Dilema mi je zašto, uz svu tu ljepotu koja nam je nadohvat ruke, premalo živimo uz more i s morem. Ono nije kulisa za fotografiju, nego prostor života, iskustva i slobode. Nautika bi možda trebala ostati ono što je nekad bila – poseban odnos čovjeka i mora. Ne utrka za statusom, nego potraga za iskustvom koje se ne može filtrirati ni objaviti. Iskustvom koje ostaje u nama i nakon svega.
