Teško je promijeniti narod

BN 136
| 23.4.2013 | Piše:
Marko Cvitanić


Koliko god se ova država trudi utamaniti ovo malo gospodarstva koje još funkcionira, svejedno veseli vijest koja je neki dan objavljena, a koja kaže da je robni izvoz u lanjskih 11 mjeseci veći za 2,8% uz istovremeni rast uvoza od 0,8%, čime je vanjskotrgovinski deficit smanjen za punih 2 %! Uz ovakvu dinamiku trebat će nam samo 20 godina da vanjskotrgovinska bilanca dođe u pozitivu

Zanimljivo je da je u tim ciframa udio brodogradnje u izvozu 30% manji nego prethodne godine. A zamislite da su svi oni ministri, njihovi pomoćnici, zamjenici i tajnici, sve redom ljudi koji bi formalno i stvarno trebali upravljati preostalim državnim tvrtkama, odradili svoj posao kako treba, i da su se i te tvrtke uključile u izvoznu ofenzivu. Još da se i pravosuđe potrudilo i riješilo bezbrojne sporove koji mnoge tvrtke drže ukopane na mjestu umjesto da rade i stvaraju, da su raznorazni lobiji i mafijaške udruge ostale bez svojih političkih sponzora, da se lokalni i gradski šerifi ne sakrivaju iza svojih stranaka nego da rade svoj posao, da je pravosuđe izvuklo iz ladica sve one bezbrojne prijave koje se tamo još uvijek kisele, i da ih ne prikazuje javnosti samo u prigodnim prilikama, gdje bi nam bio kraj?! Umjesto toga vladajuće garniture su se prošle godine "ubile" donošenjem i izglasavanjem silnih novih zakona, odredbi, uredbi, pravila i pravilnika. Općenito, čini se da postoji nešto što je jače od zdravog razuma, a ponavlja se svake četiri godine. Svaka nova vlast misli kao će samo donošenjem novih zakona ekspresno razriješiti sve postojeće probleme koje prethodnici nisu razriješili. Posebno se trude i iscrpljuju iznoseći dokaze kako ono što su prethodnici izglasali nije dobro i kako je paket zakona koje oni namjeravaju donijeti ono pravo, i kako će baš to konačno uvesti reda u zemlji i pokrenuti svekoliko pučanstvo i gospodarstvo prema svijetloj budućnosti.

Umjesto da sva ta silna državna birokracija svakodnevno i konkretno rješava postojeće probleme, oni nas obasipaju novim zakonima kojima se prijeti, ograničava, brani, i propisuje drakonske kazne za sve one koji se usude ne pridržavati zadanih obrazaca ponašanja. Koliko god mi zatvarali oči pred tim problemom on je i dalje sveprisutan. Željeli mi vjerovati u to ili ne, očito je na djelu tiha represija i nadzor nad svim oblicima i segmentima života. Narod se drži u strahu jer više nema nikoga tko se već od rana jutra, čim se ustao iz kreveta nije ogriješio barem o nekoliko zakona i propisa, i naravno zaslužio isto toliko zakonom propisanih kazni. 

Svaki novi zakon predstavlja se kao veliki doprinos pravu, pravdi i sigurnosti svih nas, a svrha novih pravila navodno je zaštita pojedinaca, određenih grupa ili svih građana. Gomilanjem novih propisa stvara se dojam da vlada radi nešto dobro i svima korisno. Nažalost, sve je to često jalovo i neproduktivno. S velikim brojem zakona i neodgovarajućim podzakonskim aktima, stvari se samo još više zamagljuju. Često se novi zakoni donose samo zbog sporadičnih slučajeva u kojima pojedinci ne poštuju pravila, a vlast ih iz nekog razloga ne sankcionira. Mnogo se stvari moglo riješiti samo sitnim prilagodbama i primjenom postojećih zakona. Zanimljivo je pritom kako i mediji, koji bi trebali biti bastion slobode izražavanja, samo dodatno stvaraju i produbljuju psihozu straha i represije. Svakodnevno, u svakim vijestima i tiskovinama čujemo: - ... kaznit će se... - ili - ...od jučer je kažnjivo... - ili - ...povećat će se porez na ... ukida se subvencija na... kazna za ovo, kazna za ono, zatvor, ovrha, stečaj, likvidacije... 

To su riječi koje svakodnevno čujemo po nekoliko desetaka puta. Uz sve ostale loše vijesti tu su i one o nezaposlenima i padu svega što bi trebalo biti u rastu, i rastu svega što bi trebalo biti u padu, svakodnevnim korupcijskim aferama bez konačnih raspleta. Nakon svega jednostavno poželite da se što prije iselite iz ove zemlje, ili barem da postanete nevidljivi, bez OIB-a, JMBG-a i bez svih onih ostalih znakova postojanja u sustavu. Kao da nije dovoljno što nas gradske službe već progone kamerama, raznim naplatama, automatima, redarima i paucima, sad im se u toj sveopćoj hajci na svoje pučanstvo pridružila i vlada. Al' to i ne bi trebalo čuditi jer narod je nezahvalna, kvarna kategorija, a kako je njega vrlo teško, ili skoro nemoguće zamijeniti, čak i ako te bezlične mase ima samo 4,5 milijuna komada, onda mu barem treba pokazati gdje mu je mjesto.

...