Svako radno mjesto je važno?

BN 100
| 23.4.2013 | Piše:
Marko Cvitanić


U svojoj novogodišnjoj poruci premijerka Jadranka Kosor rekla je između ostalog:
- U 2010. bit ćemo odlučni u jačanju hrvatskog gospodarstva te dosljedni u očuvanju svakog radnog mjesta. Ostat ćemo čvrsti i beskompromisni u borbi protiv svakog oblika korupcije, kao i skrbi za najosjetljivije skupine našeg društva, umirovljenike, obitelji i nezaposlene. -

Najavila je i nastavak borbe protiv korupcije, a kao najveće uspjehe u godini na izmaku premijerka navodi ulazak Hrvatske u NATO i deblokadu pristupnih pregovora s Europskom Unijom.
Mnogo lijepih želja u samo par rečenica. Problem je samo kako, i posebno kada to namjeravaju realizirati? U četvrtom kvartalu 2009. godine situacija u gospodarstvu je bila više nego katastrofalna, prava naznaka onoga što će se događati u 2010. godini. Nelikvidnost je postala noćna mora većine tvrtki koje žive od svog rada. Broj otkaza i nezaposlenost rastu iz dana u dan, a pravi val stečajeva i zatvaranja tvrtki tek dolazi.
Ukupni pad BDP-a od preko 6% i dodatnih 2% koliko ozbiljni ekonomisti predviđaju u 2010. slaba su osnova za pokretanje gospodarstva i zaustavljanje rasta nezaposlenosti. Već godinama živimo od posuđenog novca, dug je već skoro jednak jednogodišnjem BDP-u, gospodarstvo se polako, ali sigurno urušava, i samo nadgradnja čvrsto drži svoje pozicije. Privid blagostanja, napretka i rasta srušio se kao kula od karata. Kopne radna mjesta, raste broj nezaposlenih, padaju svi oblici potrošnje i proizvodnje, a time i proračunski prihodi. U državnoj kasi je svaki mjesec opsadno stanje, a na državnim jaslama je svakim danom sve više onih koji ih prazne, sve manje onih koji pune.
Najbolji primjer kako se stvarno radi na očuvanju radnih mjesta upravo je mala brodogradnja. Zakon o posebnim porezima donesen 1. kolovoza 2009. godine praktično je prekinuo sve aktivnosti u ovoj branši. Prodaja je potpuno stala, proizvodnje više nema. Od par tisuća zaposlenih radi ih još samo stotinjak, a država je umjesto planiranih milijuna od poreza i posebnih poreza uprihodila slovom i brojem nula (0) kuna. Nema prihoda za zdravstveno, nema ni za mirovinsko, ali zato ima rashoda na Zavodu za zapošljavanje. I da smijurija bude veća, Zakon o posebnim porezima spada u paket antirecesijskih mjera! Međutim, teško je shvatiti kakve su to antirecesijske mjere koje proizvode nezaposlene, porezne prihode reduciraju na nulu i praktično ukidaju cijelu jednu gospodarsku granu. I umjesto da Vlada i nadležna ministarstva prate efekte novih mjera i da reagiraju brzo, prošlo je već pet mjeseci a reakcije nema, ali zato nema ni radnih mjesta. Toliko o njihovom očuvanju.
Vlada bi, ako želi spasiti hrvatsko gospodarstvo, trebala imati na umu da bitka za radna mjesta nije jedan veliki rat koji treba dobiti ili izgubiti, to je stotine malih bitaka u svakom poduzeću, u svakoj grani gospodarstva, u proizvodnji. Međutim, najvažnija u svemu tome je brzina djelovanja. Jer tvrtki koju danas može spasiti deset ili sto tisuća kuna, sutra možda više neće biti dovoljno ni milijun. A ponovno pokretanje posustale ili zaustavljene proizvodnje za hrvatske uvjete je skoro pa nemoguća misija. Mnoge od ovih bitaka trebalo je započeti još početkom 2009. godine, jer za mnoge je već kasno, a za mnoge će tek biti kasno.

...