Turizam je poput mora, nikad potpuno miran, uvijek nepredvidiv. Nevere dolaze i prolaze, a na nama je znamo li se s njima nositi. Posljednjih godina je hrvatski nautički turizam, osobito čarter, doživio snažan rast ali i ono što ga je obilježilo jest i pretjerano dizanje cijena. Takva politika je dio gostiju, koji su nekad bili naši sigurni gosti, usmjerila prema konkurentskim destinacijama poput Grčke i Turske, koje su sustavnije i promišljenije razvijale održivost čarter ponude i koje su nudile ono što gost treba.
Sada kada booking pokazuje znakove usporavanja agencije korigiraju cijene. No jeli to tek kratkoročna reakcija tržišta. Što će se dogoditi kada brojke opet krenu rasti, a hoće, jer geopolitičke okolnosti i smanjenje avionskih linija ponovno usmjeravaju auto-goste, posebno iz srednje Europe, prema Jadranu. Oni traže sigurnost i poznati osjećaj Mediterana. No ključno pitanje nije dolaze li, nego što ih ovdje čeka. A možda još i važnije: ne što će biti ove sezone, nego kakva nas slika čeka sljedeću godinu. Hoće li se prevareni gost vratiti ili ne. Ako se prepustimo kratkoročnom profitu, lako možemo skliznuti u staru zamku: prodavati doživljaj koji možda više ne postoji. Hoćemo li gostima nuditi autentičnost ili "muda pod bubrege” i to skupo naplatiti? Povijest turizma jasno pokazuje: gosti mogu doći po inerciji, ali odlaze vrlo svjesno.
Obala sve manje izgleda kao "Mediteran kakav je nekada bio”, ne zbog neizbježnih promjena, nego zbog krivih odluka koje donosimo. Poznati po autentičnosti, originalnosti, pravom Mediteranu došli smo do toga da gradimo bez mjere i bez poštovanja tradicionalne arhitekture, a što ostavlja dugoročne posljedice na privrednu granu od koje dobar dio populacije živi. Dok zakon ne kaže da je zabranjena gradnja vila za odmor sa staklenim stijenama i ravnim krovom one će i dalje nicati u svakom primorskom mjestu jedna za drugom. Tu su i klimatske politike koje dolaze iz Europske unije koje postaju sve ambicioznije i sve više zadiru u područja mora, ribarstva i brodarstva. I dok se javnost često fokusira na male ribare ili lokalne zajednice, jasno je da najveći utjecaj, ali i odgovornost, leži na velikim sustavima i industrijama. Hrvatska će morati pronaći ravnotežu u očuvanju vlastitog identiteta, uz istovremeno aktivno i i održivo provođenje europskih rješenja.
Aktualnost nam je i brodogradnja koja se ponovno nameće kao prilika, možda čak i kao nužnost. Tradicija postoji, znanje nije nestalo, a potreba za zelenijim i učinkovitijim plovilima stalno raste. Ako uspijemo povezati ekološke standarde s domaćom proizvodnjom, mogli bismo razviti rijetku i vrijednu kombinaciju: industriju koja čuva more i od njega živi. Zato trenutak u kojem se nalazimo nije samo još jedna dobra ili loša sezona, ovo je test zrelosti. Hoćemo li nastaviti jahati na valu sreće i okolnosti ili ćemo konačno postaviti kurs prema dugoročnoj održivosti, i turizma i pomorstva?
