Nakon uzleta oko postizanja nulte emisije stakleničkih plinova do 2050 godine koja je kod mnogih bila popraćena osjećajem, „da, to je konačno to” kod trezvenih i upućenih se pojavio jedan veliki upitnik koji je tjerao na razmišljanje. Mala istisnina i nosivost, ograničeni doplov i drastično ograničenje brzine nepisani su postulati zelene plovidbe na struju kao jedine opcije koja može zadovoljiti nultu emisiju stakleničkih plinova. Struja se jako gura na svim razinama, od Europske unije do ekoloških udruga i očekivano proizvođača.
Sve bi to bilo puno dobro samo da je koliko toliko riješen problem baterija za pohranu struje jer električni pogon sam po sebi daje odlične rezultate. Okretni moment također. U svim režimima rada električnog motora on je nešto što klasični motori može samo sanjati. Lako je za nas male, za vlasnička plovila, pa čak i za nautički turizam. Uz malo volje i odricanja brzine kod vlasničkih plovila tko je želio „zeleno” ploviti mogao je oduvijek što na jedra što sa slabijim motorima koji manje zagađuju. Naravno to se kosi s tempom današnjeg života, no može se. Problem je brodarstvo koje je usko vezano s industrijom i regulacijom CO2 na svim nacionalnim razinama i to na onaj najbolniji način, plaćanjem kazni, odnosno kako ih sve češće u EU zovu CO2 kreditima.
Zašto vam sve ovo pišem? Pa zato jer se na razini EU trenutačno pregovara o „otrežnjavajućem” pravno obvezujućem aktu smanjenja neto (realne) emisije stakleničkih plinova za 90 posto do 2040. godine i pokušava ga se odobriti prije nego što će se svjetski čelnici 6. studenoga okupiti na samitu UN-a o klimi COP30. Nažalost, mjeseci pregovora dosad nisu iznjedrili sporazumom u EU jer su neke vlade odustale od zelenih mjera s izražavanjem zabrinutosti oko načina financiranja tranzicije a što sve ima utjecaj na gospodarstvo. U nacrtu spomenutog prijedloga EU, koji sadrži dosta kompromisa, zemlje članice su izradile planove koji bi omogućili EU-u da revidira cilj do 2040. svake dvije godine, što bi potencijalno omogućilo Bruxellesu da smanji nerealna očekivanja i ciljeve u budućnosti.
To znači da će se početi plaćati ekološki namet kojega se kako sada stvari stoje ne trebaju plašiti vlasnici „normalnih” obiteljskih brodica. Porez na luksuz u Francuskoj (s 20 na 33%), trošarina kod nas ili porez na posjedovanje plovila u Italiji trebali bi uvesti reda gdje bi se očito plaćanjem nameta za plovila sa snažnijim pogonima i veći ugljičnim otiskom smanjila njihova uporaba. Kao rješenje nekih administracija, recimo talijanske pa čak i naše, su bile vaučeri i poticaji za električne motore no odaziv na te mjere baš i nije dao neke rezultate.
