1. Riječ urednika

Sliku svoju ljubim

Ne znam koliko je to svekoliko pučanstvo uočilo, ali jedan detalj u specijalnoj prostoriji za sastanke u ministarstvu zdravstva, koja je uzgred budi rečeno koštala koliko i pristojna obiteljska kuća, je niz fotografija na zidu. Navodno su na njima svi bivši pa i sadašnji ministar zdravstva ili direktori HZZ-a, sasvim je svejedno.

Kome i čemu služi nizanje tih fotografija, i to još u specijalnoj zvučno izoliranoj prostoriji s posebno odabranim stolovima i stolicama? Ne treba biti previše pametan da već i na tom detalju zaključite koliki je ego onih koji se uzveru do neke pozicije na vlasti. Iskreno govoreći, da mene pitate tko su bili svi ti ministri u zdravstvu ne bih vam mogao dati odgovor, samo pouzdano znam da su se za mnogima vukle korupcijske afere. Neke istrage su pokrenute samo na marginama, ali srećom prekrili su ih vrijeme i zaborav, a stranačka pripadnost im je osigurala doživotni imunitet. Osim toga, po čemu bismo uostalom trebali pamtiti te likove? Možda po sveprisutnom neredu u zdravstvu, neorganiziranosti, neradu, neredu, stranačkom kadroviranju koje je do sada progutalo milijarde kuna poreznih obveznika. Ili da ih pamtimo po suludim listama čekanja za raznorazne preglede i medicinske zahvate? Nijedan od njih nije uspio napraviti ni minimalni pomak, osim što se svaki na početku mandata razbacivao obećanjima kako će baš on biti taj koji će srediti stanje, a sve je završilo još većim neredom i dugovima. Radi se premalo (čast iznimkama) i neorganizirano (još veća čast još većim iznimkama), a što je najstrašnije oni koji ostaju raditi u Hrvatskoj imaju sve manje znanja, volje i brige za pacijenta.

Nažalost u zdravstvu, kao uostalom i u svim ostalim državnim tvrtkama, najvažnija su forma i papiri, a posebno stranačka pripadnost. Rad, znanje i zalaganje nemaju puno veze sa statusom na radnom mjestu, napredovanjem i primanjima. Zato po velikim državnim bolnicama imate mnoge djelatnike koji izgubljeno lutaju hodnicima, ima i liječnika, ali i sestara koje bi u nekoj uređenoj bolnici naglavačke izbacili zbog nerada i neznanja. Čast iznimkama, ali mnogi od njih ni ne primjećuju pacijente pred sobom, uglavnom zadubljeni u ekran s podacima, nalazima i listom lijekova koje njima dobar život znače. U cijeloj toj zdravstvenoj mašineriji u kojoj skoro nitko ne prati što, tko i koliko kvalitetno radi svoj posao, nema mogućnosti sankcioniranja neodgovornih,. Tamo uglavnom vlada atmosfera nezamjeranja, i zataškivanja. Svi muljaju, kradu na sitno, neki i malo krupnije, svak' svakoga drži za jaja i svi šute. Zabranjeno je talasati!

Sustav naprosto ne nagrađuje kvalitetu i ne sankcionira problematične. I to je tako svugdje i na svim nivoima. I sada bi slike tih i takvih likova trebale krasiti zidove u ministarstvu! Možda bi i po bolničkim sobama trebale visjeti slike ministra zdravstva, da bolesnici znaju tko im to spašava glavu, u državnim i privatnim tvrtkama trebali bi vješati ministra gospodarstva, a svi seljaci bi obavezno u štalama trebali objesiti ministra poljoprivrede. Jedino ne znam tko bi trebao vješati ministra financija. On je kod svih prisutan na ovaj i onaj način, penzioneri bi mu trebali biti zahvalni što crkavica od penzije barem stiže na vrijeme, banke bi ga sada rado objesile jer u njegovom su uredu uvijek našle utjehu i zaštitu, naročito kad im je bilo najteže, a i ribari i poljoprivrednici zbog plavoga dizela, ali i svi vozači koji sada tu i tamo mogu natankati do vrha jer gorivo sada zbog trošarina i poreza košta koliko košta i ne košta više. A moglo bi da on to želi, ali eto ne želi.

Uglavnom gdje god se okreneš u ovoj našoj jadnoj zemlji uvijek i jedino nas prate slike političara. Na vijestima na TV-u, barem 60 posto vremena rezervirani su za lik i djelo naših političara. Isto je i s tiskom. Tijekom protekle kampanje za izbor predsjednika na sve su strane iskakala nasmijana lica kandidata puna optimizma. Ispod njih pisale su se parole, samo parole, neodgovorne izjave i prazna obećanja. A narod glup, kratke pameti, na što uostalom i računaju PR magovi koji stoje iza smišljanja strategije kako osvojiti vlast. Jer vlast je moć, a moć je novac. U konačnici sve se to svodi na borbu za vlast i podjelu plijena. Kao i u srednjem vijeku, kralj, vojskovođa ili netko treći s vojskom svojih istomišljenika osvaja grad, pobere najveći dio plijena, a vojsci koja je bila uz njega pušta da popljačkala ono što je još ostalo i na kraju sve skupa spali. A stanovnici osvojenih gradova preostaje samo da pokupe svoju sirotinju koja im je ostala i pobjegnu glavom bez obzira u neku od europskih zemalja, Kanadu ili Australiju.