Siva zona?

BN 115
| 23.4.2013 | Piše:
Marko Cvitanić


Uvijek sam se pitao, tko je taj koji stvarno piše zakone u ovoj zemlji? Tko to stvara pravilnike, kreira različite obrasce, daje tumačenja, dopune, izmjene...? Bezbroj je zakona i pravilnika doneseno, pa kasnije mijenjano ili prekrajano samo zato jer su bili nedorečeni, nesuvisli, neprimjenjivi ili jednostavno zato jer nisu imali veze s realnim životom.

Posljednji takav biser u nizu je zakon o sprečavanju rada na crno. Kao i uvijek, u nedostatku realnih pokazatelja barata se odokativnim podacima da siva ekonomija čini između 20 i 30 posto bruto dohotka. Podatak zaista djeluje zabrinjavajuće, i svaka iole ozbiljna i odgovorna vlast morala bi nešto poduzeti u vezi s time. Nema dvojbe da su siva ekonomija i rad na crno isti problem kao i korupcija, i da se trebaju bez odlaganja i trajno rješavati. Međutim pitanje je jesu li razmjeri, odnosno postoci kojima se barata realni ili nemaju veze sa stvarnošću. Ako izuzmemo očite primjere rada na crno, gdje se taj posao radi osam sati dnevno i naplaćuje bez ikakve evidencije i plaćanja obveza, ostaje ogroman dio poslova koji su prema tumačenju državne birokracije u najmanju ruku porezno dvojbeni. Oni malo stariji dobro će se sjećati kao su se nekada gradile kuće. Kod npr. lijevanja ploče skupilo se desetak prijatelja, susjeda i poznanika, radilo se cijeli dan i na kraju bi se okrenulo janje na ražnju i popilo desetak litara vina. Koji je to rad koji podliježe prijavi i odgovarajućem plaćanju davanja? Gdje je granica kada osobni rad postaje osnova za naplatu poreza? I što zapravo znači granica od 500 metara? Ako bi se sve aktivnosti, odnosno rad svakog pojedinca tijekom radnog dana kvantificirao i odgovarajuće oporezovao tada bi možda i došli na onaj sporni postotak. Bezbroj je poslova koje svaki dan obavljate, i sebi i drugima, a da ni ne pomišljate da će vam za to netko platiti. A po novim kriterijima na mnoge od tih poslova država bi rado stavila svoju šapu.
Sigurno je da bi svatko nakon radnog vremena umjesto rada na crno radije otišao na izlet, u restoran ili se jednostavno izležavao kod kuće. Isto tako, i svi nezaposleni koji rade na crno sigurno bi više voljeli da imaju stalni posao od kojeg mogu pristojno živjeti pa da i oni tako nakon redovnog radnog vremena imaju slobodno vrijeme i da ga koriste kako im odgovara. Pa i sve te često spominjane frizerke, automehaničari i zidari sigurno bi bili sretniji da mogu normalno raditi i plaćati sva davanja nego da rade u ilegali i svakodnevno strahuju od neke nezadovoljne mušterije koja će ih prijaviti.
Nažalost, opća nelikvidnost, neisplata plaća, doprinosa i poreza, pa i rad na crno, samo su posljedica. Pravi uzrok zapravo je katastrofalno stanje u zemlji. Nazadovanje ukupnog gospodarstva traje već treću godinu zaredom. Najnoviji pokazatelji govore o padu industrijske proizvodnje od daljnjih 5%, padu građevinskog sektora od 50%, a slično je skoro u svim segmentima gospodarstva. Velikim poslovima i novcima imaju pristup samo tvrtke koje su dobro povezane s političkim vrhom, a za male je poslova sve manje. Svakodnevno se zatvaraju deseci obrta i malih tvrtki. Vlada je izgubljena u vremenu i prostoru, veliki projekti i puste milijarde investicija o kojima se lamentira, samo su daleka svijetla budućnost. Jedina činjenica jest da je novca u proizvodnim tokovima sve manje, investitori koji još funkcioniraju stišću sve više pa su i satnice koje se mogu postići sve niže. U borbi za dobivanje bilo kakvog posla radi se i ispod cijene, a rezultat su nelikvidnost i nedostatak novca za normalno funkcioniranje. Pristupanje Europskoj Uniji, bez obzira na datum i godinu u kojoj će se to dogoditi, kratkoročno neće ništa promijeniti. Stvari će biti samo još gore. Ovogodišnja turistička sezona, ako i bude uspješna kako se najavljuje, neće bitno pomoći gospodarstvu. Jer i tu se, kao i kod banaka, najveći dio profita ekspresno transferira u matične zemlje. Nama ostaju samo mrvice, a one neće biti dovoljne da nahrane sva gladna usta.

...