1. Povijest

Prvi motorni putnički brodovi naših brodogradilišta

Naš brodograđevni prvijenac među motornim putničkim brodovima mb Italia, bivši Spiro Xydias plovit će na pruzi Napulj – Capri, a kasnije i na drugim lokalnim prugama u tom okružju sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća

Kad smo prije dvije godine pisali o povijesti naše brodogradnje ustvrdili smo da su blizanci mb Abbazia i mb Laurana, porinuti s navoza na riječkoj Kantridi 1939. godine, bili prvi putnički brodovi s dizelskim motornim pogonom izgrađeni u jednom našem brodogradilištu. U međuvremenu pojavile su se neke nove činjenice po kojima će taj primat preuzeti jedan drugi brod izgrađen 14 godina ranije u Puli. Kao što to obično biva do tih saznanja došlo se sasvim slučajno. Tražeći podatke o drugom brodu u Lloydovom Registru naišao sam na ime Spiro Xydias. Svakom tko se bavio poviješću pulske brodogradnje između dva svjetska rata ime ovog broda predstavljalo je do tada pravu enigmu jer osim činjenice da je izgrađen 1925. godine na navozima otoka Uljanik o njemu se nije ništa znalo.

Mb Spiro Xydias

Mb Spiro Xydias izgrađen je u talijanskom periodu između dva svjetska rata koje Pula pamti po velikom nazadovanju brodograđevne djelatnosti. Novi privatni vlasnici brodograđevnih kapaciteta na otoku Uljanik uspjeli su u kratkom roku srozati bivše moderno i razvijeno austro-ugarsko vojno brodogradilište na djelatnost dokiranja, remonta, popravaka i rezanja brodova. Što se tiče novogradnji tu su između dva svjetska rata izgrađena samo četiri manja broda među kojima je bio i mb Spiro Xydias. Osim imena i godine gradnje o njemu se nije znalo ništa. Iza njega nije ostao nikakav nacrt, tehnički opis, ugovor niti bilo kakav dokument. Posebno zbunjujuće bilo je njegovo grčko ime. Tako je jedan naš stariji kolega u članku Kronologija brodova izgrađenih u Puli 1858. - 1930. objavljenom u Pomorskom zborniku na stranici 893 zaključio da se radilo o novogradnji za nekog grčkog naručioca.

S pronađenim podacima u Lloyodvoj publikaciji klupko se počelo odmotavati – Spiro Xydias bio je motorni putnički brod tek nešto duži od 40 metara izgrađen 1925. godine u brodogradilištu Cantiere Scoglio Olivi Pola za brodara Societa Anonima di Navigazione 'Rapida' iz Trsta koji je ujedno bio i luka upisa broda. Dva četverotaktna dizelska motora proizvedena u tvornici Ansaldo iz Torina pogonila su svaki svoj propeler. Iz navedene publikacije doznajemo i to da je brod imao električnu rasvjetu. Kako je Spiro Xydias izgledao možemo vidjeti iz priložene slike. Dok je krma imala za to vrijeme moderan krstaški oblik, pramčana statva je ravno odrezana kao što je to bilo uobičajeno kod dotadašnjih parobroda.

Što se tiče neubičajenoga imena tu je pomogao svemogući Internet koji nam je otkrio da je Spiro Xydias rođen u tršćanskoj obitelji koja svoje porijeklo vuče iz Grčke. Kad je započeo Veliki rat on je prebjegao u Italiju i borio se na njihovoj strani gdje je i poginuo. Talijani ga slave kao heroja pa je naručitelj iz Trsta po njemu dao ime brodu.

Pod brodarom Rapida mb Spiro Xydias plovio je na kratkim lokalnim prugama u Tršćanskom zaljevu sve do 1932. godine kada prelazi u ruke braće Aponte iz Napulja koji mu daju novo ime Italia. Nešto kasnije braća su se udružila s brodovlasničkom obitelji Savarese u novu kompaniju Navigazione Libera del Golfo S.p.a. koja tako postaje vlasnikom mb Italia.

Naš brodograđevni prvijenac među motornim putničkim brodovima mb Italia, bivši Spiro Xydias plovit će na pruzi Napulj – Capri, a kasnije i na drugim lokalnim prugama u tom okružju sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ova kratka priča o mb Spiru Xydiasu je interesantna jer nam donosi nove povijesne činjenice o prvim brodovima s dizelskim motornim pogonom. Ali njegova izgradnja nema neki poseban značaj za našu brodogradnju. Nakon njega na pulskim navozima do Drugoga svjetskog rata izgrađena su još samo dva parobroda i to je sve. Umjesto daljnjega razvoja gradnje sličnih modernih motornih brodova brodogradilište se posvetilo popravcima, dokiranju i rezanju brodova. Stoga ne treba čuditi da je ovaj naš prvijenac među putničkim motornim brodovima ubrzo pao u potpuni zaborav.

Za razliku od njega riječki blizanci mb Abbazia i mb Laurana, koje je mb Spiro Xyidias skinuo s trona prvih motornih brodova naših brodogradilišta, ostavili su dubok trag u našoj brodogradnji. Po njihovoj tehničkoj dokumentaciji nakon Drugoga svjetskog rata u pulskom brodogradilištu Uljanik gradi se serija od šest brodova poznatih kao 'pjesnici'. Na njima su se stjecala iskustva koja će biti primijenjena na sljedećim serijama motornih putničko-teretnih brodova građenih u Uljaniku i drugim našim škverovima za nacionalnog obalnog linijskog brodara riječku Jadroliniju.

Mb Abbazia

Nakon mb Spirosa Xyidiasa trebalo je proći čitavih 14 godina da neko od naših današnjih brodogradilišta izgradi sljedeći motorni putnički brod. To su bili blizanci mb Laurana i mb Abbazia koje je riječko brodogradilište na Kantridi, koje se u to vrijeme nazivalo Quarnaro, porinulo 1939. za brodovlasnika Fiumana iz Rijeke. Novi brodovi bili su namijenjeni kratkim, ali prestižnim prugama koje su Rijeku spajale s Opatijom, Lovranom i ostalim naseljima liburnijske obale. Nažalost zbog početka Drugoga svjetskog rata ovi lijepi, moderni i udobni brodovi kapaciteta 600 putnika morali su prekinuti svoje plovidbe na ovim prugama. Ratna događanja razdvojit će ova dva broda blizanca. Mb Laurana je rekvirirana i kao brod za spašavanje pilota srušenih aviona i mornara potopljenih brodova služit će u talijanskoj mornarici na Mediteranu. Njen cijeli ratni i poratni put do današnjih dana dobro je poznat i o njemu smo već pisali.

Ratni period mb Abbazie bio je manje poznat. Postojale su neke starije tvrdnje da je on nastavio ploviti kao putnički brod, a onda se pojavila priča lošinjskoga kapetana Antonia Petrania koji je na njemu kao rezervist služio tijekom rata. Po njemu je i ovaj brod bio rekviraran od strane Talijana i stavljen na raspolaganje kopnenoj vojsci, točnije zapovjedništvu njihove Druge armije pod komandom zloglasnoga generala Maria Roatte koja je djelovala na području bivše Jugoslavije.

Nedavno je iz talijanskih arhiva izašla serija slika mb Abbazie iz 1941. godine koje definitivno potvrđuju priču lošinjskoga kapetana Antonia Petrania. Na njima se vidi rekvirirani i topom naoružan brod s kojim visoki talijanski časnici obilaze okupirane sjevernojadranske otoke.

Zadnji put mb Abbazia isplovila je iz svoje matične luke Rijeka na dan kapitulacije Italije s ukrcanim vojnim i civilnim osobama koje su napuštale naše krajeve da se više nikada ne bi u nju vratila.

Mb Abbazia je preživjela rat i vraćena je vlasniku, ali Italija je ostala bez Istre, Rijeke, Zadra, sjevernojadranskih otoka, Lastova tako da brodar Fiumana praktički nije mogao uspostaviti nijednu predratnu brodsku prugu, a i sam brodar morao je premjestiti svoje sjedište iz Rijeke u Veneciju. Njihovi brodovi nadalje su plovili u najmu drugih talijanskih kompanija ili su bili prodani.

Mb Abbazia je od srpnja 1946. godine počela ploviti za brodara Societa Partenopea Anonima di Navigazione, ili skraćeno S.P.A.N., iz Napulja na lokalnoj liniji Napulj – Capri. S vremenom na brodu su izvršene manje izmjene na trupu, poput ugradnje krmene ukrcajno-iskrcajne rampe, djelomično su zatvoreni bokovi, a 1953. godine brodu je ime prošireno na Citta di Abbazia.

Kao što smo ranije rekli, u tim vodama već je plovio mb Italia, bivši Spiro Xydias, naš brodograđevni prvijenac među putničkim motornim brodovima. Tako su se istovremeno na prestižnoj lokalnoj pruzi koja povezuje Napulj s obližnjim čuvenim mondenim otokom Capri našla dva naša bivša motorna putnička broda, no to je bio samo početak.

Napulj je volio naše 'pjesnike'

Mb Abbazia bio je udoban, i u to vrijeme moderan brod s prostranim palubama i udobnim salonima u koje se moglo smjestiti 600 putnika. I brzina od 14,5 čvorova bila je zadovoljavajuća. Sve u svemu on je u potpunosti odgovarao prestižnoj pruzi Napulj – Capri. Stoga ne čudi da su još tri broda iz naše poznate serije 'pjesnika' koja je riječka Jadrolinija nakon rata izgradila u pulskom brodogradilištu Uljanik po nacrtima mb Abbazie i mb Laurane završila u vodama Napulja. Prvi je bio mb Aleksa Šantić kojeg 1971. kupuje vlasnik Abbazie S.P.A.N. iz Napulja i daje mu novo ime Epomeo Primo. Dvije godine kasnije brodar Giulio Scarano iz Salerna kod Napulja kupuje još dva pjesnika – mb Kostu Racina kojeg je preimenovao u Campania Seconda i mb Ivan Cankar kojem daje novo ime Campania Prima. Tako su vodama Napuljskog zaljeva, pored prvijenca mb Italia, plovila tri naša bivša 'pjesnika' i njihov stariji blizanac Abbazia. Ali ni to nije bilo sve! Kada su pokupovali sve naše slobodne 'pjesnike' Napolitanci kupuju i jedan naš 'grad'.

To je bio motorni brod Novi Sad izgrađen u Puli 1955. godine. On je pod talijansku zastavu došao 1972. kada ga je kupio brodar iz Riminia. Kasnije je završio u N.L.G.-u iz Napulja koji je već posjedovao naš prvijenac mb Italiu, odnosno bivšeg Spirosa Xydiasa.

Dakle cijela jedna flota putničkih brodova preselila se s istočnojadranske obale na zapadnu obalu talijanskog poluotoka. Sve su to bili čisto putnički brodovi i to bez putničkih kabina. Naglasak je bio na prostranim palubama i velikim salonima u koje se udobno mogao smjestiti veliki broj putnika. U bijeloj floti koja je održavala obalne pruge na našoj obali takvi brodovi bili su u manjini, a nakon 'pjesnika' nisu se više ni gradili. Patrizia, ex Novi Sad, pripadao je prvoj seriji koja je izgrađena nakon 'pjesnika' i spadao je u putničko-teretne brodove s jednom štivom, ali Talijani praktički i nisu koristili skladišni prostor na ovom posljednjem brodu.

Evo i još jednog interesantnoga momenta vezanog uz ove naše bivše brodove koji su svoje plovidbe nastavili u talijanskim vodama. Kada pogledate starije razglednice riječke, splitske ili bilo koje druge hrvatske luke vidjet ćete da su svi obalni linijski brodovi pristajali bokom na molo, a na talijanskim razglednicama, na primjer Napulja ili Capria koje smo priložili oni su vezani krmom uz obalu. Na taj način oni zauzimaju manje mjesta i na istu dužinu obale može se smjesti veći broj brodova. Zato su svi ovi naši brodovi dolaskom u talijanske luke odmah dobili krmenu rampu preko koje su se putnici ukrcavali, odnosno iskrcavali. Nešto kasnije na nekima od njih ta je rampa pojačavana, a dio krmenoga nadgrađa na palubi maknut kako bi se mogao ukrcati i poneki automobil.

Svi motorni brodovi o kojima smo pisali godinama su vjerno služili svojim vlasnicima, ali vrijeme čini svoje. Kad su na pruge napuljskog okružja počeli pristizati novi brzi jednotrupci, katamarani i hidrogliseri klasični putnički linijaši potekli iz naših brodogradilišta počeli su posustajati i jedan za drugim ispadati iz pruga. Nakon toga obično bi još neko vrijeme proveli na mrtvom vezu da bi onda završavali u rezalištima brodova. Ali ne svi! Nedavno mi je jedan kolega pomorac ispričao da je vidio Patriziu početkom kolovoza ove godine na mrtvom vezu u Napulju. Nažalost bio je zauzet manevrom isplovljavanja svog broda tako da ga nije uspio fotografirati. Po njegovim riječima brod je u lošem stanju, pun ruzine. Prema nekim ranijim informacijama on je na tom mjestu vezan već duže vrijeme čekajući daljnju sudbinu. Možda će poput svog blizanca Osijeka koji je danas pod imenom Nina vezan uz obalu riječke luke postati ugostiteljski objekt, ili pak poput mb Mostara, danas imena Harmony II, rekonstruiran u luksuznu jahtu i tako izbjeći plamenike rezača brodova.

A i jedan naš parobrod plovio je u vodama Napulja

Ovaj članak namijenili smo prvim našim motornim putničkim brodovima koji su svoje plovidbe skončali u vodama Napulja. Ali između 1950. i 1956. godine Napulj i Capri povezivao je i jedan parobrod izgrađen u brodogradilištu Marka U. Martinolića na Malom Lošinju. Ovaj je parobrod izgrađen za riječkoga brodara Ungaro Croatu pa je red da kažemo koju riječ i o njemu.

Ovaj parobrod, dug tek nešto više od 40 metara, na svoju prvu plovidbu zaplovio je 1912. godine pod imenom Almadi na putničkim prugama koje su Rijeku povezivale s Opatijom, Crikvenicom i ostalim naseljima na obali i otocima u kojima se počeo razvijati turizam. Za vrijeme Austro-Ugarske ovi brodovi bez brodskih skladišta i putničkih kabina, ali s prostranim palubama i udobnim salonima nazivani su 'Salondampferi'. No njegove plovidbe pod zastavom Monarhije trajale su kratko. Nastupio je rat koji je najprije reducirao, a potom potpuno ukinuo sve obalne pruge.

Po završetku Velikog rata nastupile su velike promjene – vlasnik broda pripao je novoj kraljevini SHS, tako da se sjedište preselilo na Sušak, a parobrod Almadi mijenja ime u Bled. S kraćom obalom i manjim prometom nastao je višak brodova u obalnoj linijskoj plovidbi i nekoliko njih bit će prodano riječkoj Costieri, novoj talijanskoj kompaniji koja je imala zadatak uspostaviti brodski promet između Rijeke i drugih krajeva na istočnoj obali koji su pripali Italiji. Među prodanima bio je i parobrod Bled, bivši Almadi, koji dobiva novo ime Lussino i pod talijanskom zastavom nastavlja svoje plovidbe riječkim područjem. To će tako trajati do sljedećega svjetskog rata u kojem je poražena Italija izgubila sve krajeve na istočnoj obali Jadrana južno od Trsta. I tako je Lussino morao tražiti zaposlenje u drugim vodama pa se tako 1950-ih našao u Napulju kada je još jednom promijenio ime u Epomeo. Svoje plovidbe naš je bivši pb Almadi završio 1956. godine u rezalištu brodova.