1. Riječ urednika

Političari o recesiji - nacija u depresiji

litike i vlasti. Sve ostalo su samo margine koje služe za kamufliranje pravih namjera. Prepucavanja u Saboru tko je više maznuo sliči dvoboju dviju momčadi koje se nadmeću tko će kome dati više golova, a svekoliko pučanstvo navija za jednu ili drugu stranu. Svi igrači već imaju mnogo žutih kartona, a većina je već davno zaslužila crveni i trebala je biti izbačena u Remetinec.

Međutim, u ovoj utakmici rijetki sa crvenim kartonom bivaju eliminirani, jer pravih sudaca u ovoj igri nema, a pravila su vrlo prilagodljiva. A narod na tribinama ulaznice je skupo platio otkazima, mizernim penzijama, malim plaćama... platili su ih čak i oni koji se još ni rodili nisu! Izgleda da su igrači u ringu izgubili pojam o vremenu i prostoru i da zapravo pojma nemaju što se u stvarnosti oko njih događa.
Vrijeme je da isluženi igrači koji imaju jedan ili više žutih kartona napuste utakmicu i konačno se povuku u svoje vinograde, maslinike i gorice, i da vođenje ove zemlje prepuste sposobnijima. Vrijeme je da shvate kako crveni i crni u ovoj zemlji malo koga zanimaju, jer svi su oni i crveni i crni već prema vremenu i potrebi. Sve te tlapnje isključivo su u funkciji stvaranja unutrašnjih ili vanjskih neprijatelja, taktika dobro poznata iz ne tako davnih vremena. Boja zapravo nikada i nije bila važna. Sve je to samo ambalaža, suština problema je sasvim druga. Uvijek je u pitanju samo vlast i vladanje, jer vlast je moć, a moć je novac. Zato se tako teško odreći vlasti, zato je toliko važna podjela plijena nakon izbora, podjela sinekura i postavljanje podobnih ljudi na prava mjesta. Međutim, podobnost i poslušnost često znači i nesposobnost, a rezultat spoja podobnosti, poslušnosti i nesposobnosti je korupcija. Sve ovo dovelo nas je u ovu slijepu ulicu, u kojoj Hrvatska predstavlja izgubljenoga šetača bez izgledne perspektive. Razloga ima više; na začelju smo svih pozitivnih prognoza, gospodarstvo je u dramatičnoj silaznoj putanji, imamo više penzionera i nezaposlenih nego zaposlenih, realni sektor je sve manji i tanji, a državne službe čvrsto drže stečene pozicije, svake se godine moramo zaduživati za nove tri ili četiri milijarde eura, a sve to samo da bi se produžila agonija...
Neplaćanje obveza, doprinosa, poreza, plaćanje na crno, čuvanje gotovine i slično, samo su vanjske manifestacije stanja gospodarstva. Kad obrtnici otpuštaju zaposlenike, zatvaraju obrt i nastavljaju raditi ?na crno? to nije stvar hira ili želje za varanjem države i izbjegavanje obveza. To je jednostavno borba za preživljavanje. I dok je realni sektor pred kolapsom i jedva servisira samoga sebe, a za državni proračun ostaju mrvice, sindikati se ponašaju kao da žive na nekom drugom planetu. Inzistiraju isključivo na pravima, stečenima, naslijeđenima, ugovorenima... Nažalost, dijeliti se može samo ono što se zaradi. Kad novaca nema ni za najosnovnije troškove, pa čak ni za plaće, kad je posla sve manje, posebno u građevinarstvu, metalnoj, tekstilnoj i automobilskoj industriji, nautici i praktično u svim segmentima realnog gospodarstva i kad počne ponestajati nade u skori zaokret nabolje, tada depresija predstavlja prirodni odraz postojećeg stanja.
U svakoj normalnoj državi ovo je znak za opću uzbunu. Produženje ovakvog stanja vodi u daljnje urušavanje gospodarstva, u konačnici i bankrot. Stigli smo do ruba provalije, a ova Vlada čini sve što je u njenoj moći da hrabro napravimo još samo jedan, presudni korak naprijed.