1. Riječ urednika

Pokretanje proizvodnje?

O pitanju je li Hrvatska socijalna država ili ne moglo bi se raspravljati, ali sigurno je da nismo u socijalizmu, ali bojim se da nismo ni u kapitalizmu. Mislim da smo se negdje na tom tranzicijskom putu izgubili, naprosto zalutali. U traženju izlaza palo je već mnogo žrtava. Mnoge tvrtke su nestale, tisuće radnih mjesta je izgubljeno, proizvodnja je devastirana, a jedino što je stabilno i konstantno je država i državna uprava. U tom segmentu se nisu događale drame, ljudi ne ostaju bez posla, resori, agencije, komisije, odbori i svakojaki drugi oblici vlasti i vladanja nisu se smanjili, dapače još su se povećavali!

Mnogi socijalno ugroženi ne dobivaju ono što bi trebali, ali mnogo je i onih koji nezasluženo i obilato koriste sve blagodati socijalne države. U tom lutanju rad je postao sporedna kategorija, nešto što zapravo nije baš poželjno, jer mnogo je lakše živjeti uz pomoć države ili laganih državnih poslova i potpora, pa je parola da se samo budale bave radom i proizvodnjom postala naša svakodnevica, naša realnost. 

Najveći krivac za ovakvo stanje je zapravo politika i nesposobni političari. Uvijek je vođenje države bilo u funkciji održanja na vlasti, i vlastitog osobnog interesa. Afere, suđenja, korupcija i sve što danas služi za zabavu svekolikog pučanstva samo je vrh ledene sante. Pa čak i novac koji je na ovakav ili onakav način pokraden iz ove države predstavlja mnogo manji problem od propuštenih šansi. A prilike su se propuštale zbog političkih, međudržavnih, lokalnih, stranačkih ili osobnih interesa. Beskrajno lutanje hodnicima državne birokracije ne bi li se ishodovalo papire potrebne za pokretanje posla, samo je dio sustava kojem primarni cilj stvaranje pogodnog tla za razvoj korupcije. Mnogi strani investitori, koji su stvarno željeli uložiti svoj novac u različite vrste proizvodnje odustali su nakon što su ocijenili da je prošao razuman rok u kojem se neke stvari mogu i moraju riješiti. Ostali su samo oni koji su jeftino kupili postojeće tvrtke, pa ili su vrijednost iz takve tvrtke vrlo brzo isisali i vratili državi, ili je riječ o primjerice bankama koje odlično posluju i svu dobit isisanu iz hrvatskog gospodarstva vraćaju svojim matičnim tvrtkama. Najbolji primjer kako smo krivo radili je usporedba s češkim gospodarstvom. Njihov izvoz na njemačko tržište iznosi 24 milijarde eura. Hrvatska na to isto tržište izveze samo 0,8 milijardi. Dakle 30 puta manje. A percepcija Češke i njenog gospodarstva pa i na primjeru čeških turista svima je dobro poznata. Nažalost činjenica je da smo u ovom trenutku nekoliko svjetlosnih godina iza njih, i sve smo dalje. 

Bojim se da su i sve sadašnje akcije raznih ministara i ministarstava, financija, gospodarstva, građenja, poljoprivrede i ostalih samo saniranje posljedica. Stvarnog izvora svih naših problema još se nismo ni dotakli. Još nema naznaka pokretanja proizvodnje u postojećim pogonima, što se može napraviti aktiviranjem zamrlih proizvodnih segmenata i dovlačenjem stranih investitora, ali ne u osiguranja, banke, i trgovačke centre nego u proizvodne pogone. Mora se aktivirati zapuštena državna imovina koja zbog birokratsko-vlasničkih zavrzlama godinama stoji i propada. Suvislom poreznom politikom mora se stimulirati potrošnju vlastitog građanstva, a onda i stranih turista, posebno nautičara. I napokon moramo agresivnije i organiziranijim nastupima krenuti na tržišta koja smo zbog vanjskih političkih pritisaka zaobilazili, a na kojima smo uvijek imali veće šanse nego na onima u okruženju. Naznake da se na ovoj razini rješavaju problemi postoje, ali kao što je rekla bivša premijerka tek smo na putu da pronađemo put.