Pokrenimo postojeće

BN 163
| 1.4.2015 | 863 pogleda | Piše:
Marko Cvitanić


Nije bilo političke volje... S kojom lakoćom naši političari izgovaraju tu rečenicu, valjda ni ne misleći na njeno značenje. A ona znači da su oni svjesni činjenice da su se mnoge stvari dogodile (ili se još događaju!) mimo zakona, ali im u tom času jednostavno nije odgovaralo pokrenuti istragu. Pa di ćeš na kolegu?!

To samo dokazuje da svatko tko je s nekog mjerodavnog mjesta izgovorio ovu rečenicu zna za mnoge nezakonite stvari koje su se dogodile, ali ništa nije poduzeo, jer eto, nije bilo ili nema političke volje! Sve one koji izgovaraju takvu rečenicu trebalo bi procesuirati po hitnom postupku, zajedno s onima koje je nedostatak njihove političke volje štitio u nezakonitim radnjama, najčešće odvlačenjem slučaja u zastaru. Jer imati saznanja o korupciji, kriminalu, nepotizmu i lopovluku, i ništa ne poduzeti, a da se pritom nalazi na hijerarhijskoj poziciji s koje može i mora činiti sve što može da se to spriječi, možda je još i veći zločin. Kad se pljačka banka isti su i onaj koji drži vreću i onaj koji novce trpa u nju.

Kod nas se stvari po tom pitanju teško mijenjaju. Tek kad masa sranja postane kritično visoka da se od smrada više ne može živjeti, onda se nešto pokrene s mrtve točke i u nekom od političara se onda valjda probudi volja, ona politička, i stvari se počnu događati. I uglavnom se svi slažu da je država odnosno vlast loš gospodar. Samo dobri i sposobni menadžeri mogu voditi poduzeća. Znači moralno podobni i sposobni, a ne stranački podobni i nesposobni. Ali nije država nešto virtualno! Ona je u suštini struktura koja vlada, donosi zakone, upravlja, regulira i profitira, i ako to sve skupa pobrojimo dolazimo do deset-dvadeset tisuća ljudi koji kroje našu sudbinu. Mi ostali smo mravi radnici koje svatko može gaziti kada i koliko hoće. Naš je zadatak samo da hranimo maticu tj. vlast i njene strukture. Sve drugo su priče za malu djecu. Demokracija i ljudska prava samo su lijepe riječi koje se koriste u vrijeme izbora kad se stvarnost voli prikazivati mnogo ljepšom no što ona zapravo jest. Tko uopće pita one gladne koji ni za kruh nemaju, penzionere koji moraju preživljavati s dvije tisuće kuna, bolesne koji ne mogu do liječnika a pritom navodno na to imaju pravo, radnike koji rade a ne primaju plaću ili dobiju jedva skrpani minimalac, obespravljene koje sudstvo godinama razvlači i davi troškovima, one kojima ovrhe svakodnevno stižu na naplatu...? Svi smo mi građani drugoga reda, ma što nam oni pričali

Vlasti uvijek prebacuju rješavanje problema na nekog tko bi to umjesto njih trebao riješiti. Strani investitori i strane investicije navodno su glavni motori koji bi trebali pokrenuti ovu zemlju, a o postojećim proizvodnim kapacitetima u mnogim privrednim djelatnostima, kvalificiranim ljudima koji znaju i mogu proizvoditi i koji su (još uvijek) tu, nitko ne vodi brigu. Izvlače se uglavnom samo prigodno kad problemi kulminiraju do te mjere da ih više nitko ne može riješiti. O ogromnom privrednom bogatstvu koje smo likvidirali u ovih dvadesetak godina ne vrijedi ni trošiti riječi. Jer sve su to nekoć bila državna poduzeća, i zanimljivo, iako su bila državna, bila su uspješna. Mnoga od njih još uvijek jesu. Ali problem je u tome što vlast danas na zna što bi s njima. Najbolji i najsvježiji primjeri su Imunološki zavod, Petrokemija i brojna druga poduzeća koja u agoniji čekaju rješenje koje može doći samo od vlasnika tj. države, a u nje sada fali političke volje. A u državi rade neki ljudi s imenom i prezimenom koji bi trebali konačno riješiti te probleme, i ne rade li svoj posao kako treba, mi kao oni koji su ih postavili na to mjesto, trebali bismo ih pozvati na odgovornost. I materijalnu i krivičnu. Kako to da farmaceutska, naftna industrija, brodogradnja i slične grane svugdje u svijetu posluju uspješno, samo kod nas nikako da dođu na zelenu granu? Stručnjake imamo, kvalitetan proizvod imamo, i problem može ležati jedino u nesposobnoj upravi, a sve naše uprave mijenjaju sve osim sebe samih. Riba smrdi od glave...

A ova trakavica s Imunološkim zavodom izrodila se u degutantnu, pomalo tragikomičnu priču koja u punom svjetlu pokazuje razinu inkompetencije, nonšalancije, bahatosti, nepotizma i korupcije u vlasti i vladanju. Cijela kronologija ovoga slučaja je pravi teatar apsurda. Na kraju, građani se u ovu priču moraju aktivno uključiti i pokazati vlasti da se problemi mogu početi rješavati. Treba samo znanja i volje. A u nas, osim pustih priča, nema ni jednog ni drugog.

...