Pogrešna dijagnoza - mrtav pacijent
BN 148Posljednjih dana u 2013. godini naslušali smo se ministarskih žalopojki o tome kako puno rade i ubijaju se od posla, ali eto, stvari nikako da krenu nabolje. Njihov zaključak je da su krivi svi drugi, posebno poduzetnici jer su nesposobni, inertni, jer kradu, ne investiraju, otpuštaju radnike, ne ulažu u razvoj, ne žele izvoziti i općenito ne rade ono što bi ova vlada željela.
Međutim istina je malo drugačija. Ova naša vlast ima vrlo malo znanja o suvremenim makroekonomskim metodama upravljanja. Samo se ponavlja mantra o tome kako moramo povećati proizvodnju, izvoz, privući strane investitore i njihov svježi novac ubrizgati u hrvatski gospodarski krvotok. Sve ovo stoji, i svima je jasno da nas samo to može podignuti s dna. Međutim, ostaje pitanje kako, tko i što mora napraviti da se to i dogodi.
Uređenje tržišta rada jedan je od ključnih elemenata zaokreta, ali nikako da se krene u pravom smjeru. Još uvijek nas guše naslage predtranzicijskog vremena. U skoro svim državnim tvrtkama i institucijama ključ organizacije rada još uvijek se temelji na radnom mjestu i opisu poslova, a ne na radnim efektima u tom radnom vremenu. Još uvijek se previše priča o pravima, a premalo o obvezama. U realnom sektoru to je uglavnom jasno, ali bojim se da je u glavama političara i sindikalista to još uvijek u magli. A zakoni koji bi to doveli u red nikako da ugledaju svjetlo dana.
Sigurno je da mnoga ministarstva, a posebno ministarstvo financija mnogo i naporno rade, da nas svakodnevno obasipaju desecima novih zakona, pravilnika kojima žele uvesti reda u svakodnevno poslovanje i financijske tokove ove zemlje. Unatoč svemu tome, gospodarskog rasta i dalje nema. Vrijeme je da se netko upita mogu li sve te mjere uopće donijeti neko ključno poboljšanje ili sve ide u pogrešnom smjeru. Pretpostavljena je teza da privatni sektor, poduzeća i kućanstva ne plaćaju poreze jer to ne žele, a i zato jer im je porezna administracija to tolerirala. Nažalost, činjenice za koje ova vlada nema sluha govore drugačije. Nakon velikog pada domaće potražnje još od 2009. mnoga poduzeća se nisu dovoljno brzo prilagodila novim uvjetima, očekujući da će kriza ipak relativno brzo proći pa da će se stvari vratiti na staro, u čemu su ih svojim optimističnim izjavama i kreiranjem nerealnih proračuna podupirale i prethodna i ova vlada. Kako se stvari nisu mijenjale, već su dapače bivale sve gore i gore, smanjena potrošnja smanjila je i nivo proizvodnje, pa su uz skoro iste troškove stvoreni veliki deficiti što je uzrokovalo opću nelikvidnost. Samo oni koji su imali monopol i instrumente prisilne brze naplate mogli su opstati. U općoj nelikvidnosti i borbi za opstanak pojavila se i nelojalna konkurencija, cijene su zbog borbe za ono malo preostalih poslova bivale sve niže, i u mnogim segmentima one su praktično ispod cijene stvarnih troškova. Dobar je primjer u maloj brodogradnji gdje se većina novih brodica prodaje po proizvodnoj cijeni, a nisu rijetki i oni koji traže čak i manje, dakle bez ikakve zarade. Ovo je generiralo dodatnu nelikvidnost i neizvršavanje obveza. Uvjerenje da će se poreznom disciplinom i strogim mjerama prisilne naplate uvesti red u izvršavanju obveza i osigurati uredno punjenje proračuna pogrešna je premisa u ovakvoj situaciji. Krajnji rezultat je da su poduzeća u spašavanju onoga što je preostalo počela otpuštati radnike, poslova je ionako sve manje, likvidnih sredstava za neka poboljšanje nema, a ni banke ne žele ulagati u mala i srednja poduzeća. Porezni prihodi koji su na početku prisilne naplate bili nešto veći sad su naglo pali i situacija je mnogo gora nego na početku. U takvim okolnostima u privatnom sektoru malo tko razmišlja o novim ulaganjima i ulasku u rizike, posebno kad se mnogi zakoni, inače bitni za poslovanje, tako često mijenjaju. A mala i srednja poduzeća su motor svakog uređenog gospodarstva; ne velika poduzeća, a bome ne ni državne ni strane investicije. A u ovoj zemlji upravo su ti najvažniji i najosjetljiviji gospodarski subjekti postali glavna divljač za odstrel.
