Da bi se plovilo, moraju se graditi brodovi, a da bi se brodovi gradili, potrebna su brodogradilišta i, još važnije, radnici. Dobro sam počeo, no što sad – kako dalje?
Dio radnika brodograđevne struke, osim onih koji su se prekvalificirali, otišao je za poslom: neki u Italiju, neki na sjever Europe, a dio se rasuo svijetom. I gdje god da su otišli, svi su priznati i hvaljeni. Većina onih koji su ostali i rade u našim brodogradilištima također znaju svoj posao.
Da znamo graditi ozbiljne brodove – dokazali smo. Nedavno sam putovao s Brača u Split trajektom „Hrvat” i moram primijetiti da je građen vrlo kvalitetno, kao i drugi u toj klasi, „Juraj Dalmatinac”. Oba trajekta sagrađena su 2007. godine u našem škveru, poznatoj Kraljevici. Znači, može se – odnosno, moglo se.
Znaju to i azijska brodogradilišta, koja već dulje vrijeme grade ozbiljne brodove umjesto nas, čemu je svakako – barem što se tiče Hrvatske – pridonio i stav EU da ne podupire brodograđevnu industriju. A onda se dogode političke promjene i ratovi pa bi EU sada ponovno gradila brodove, između ostaloga i kompleksne i složene vojne.
Dotaknuo sam se u ovom uvodniku brodova i brodograđevne industrije jer je to aktualna tema i prilika za hrvatsku brodogradnju da, na valu povećane potrebe za brodovljem, obnovi industriju koja je nekada kod nas bila vrlo snažna. Da se unatoč svemu može – dokazao je, primjerice, Iskra Shipyard iz Šibenika. Istina, oni se bave refitom i gradnjom manjih brodova, gdje vrijede nešto drugačija pravila, no kupnjom 3. maja povećat će svoje kapacitete i moći će graditi „ozbiljno” . Govoreći ovako napamet, možda bi upravo oni mogli biti među onima koji će dovršiti jedan od tri ophodna broda HRM-a koji nikako da se završe. U potrazi za brodogradilištima strani naručitelji stigli su i do pulskog Uljanika. Španjolska Navantia i Uljanik potpisali su pismo namjere o suradnji u vojnoj brodogradnji, a u sklopu koje bi se moglo graditi i za našu HRM. Umjesto da kupujemo stare, precijenjene ophodne brodove, na ovaj bismo način mogli graditi i za sebe i za druge.
Ako i krene transformacija brodograđevne industrije, trebat će nam neki novi klinci koje ćemo morati školovati za sve grane brodogradnje – od tradicionalne i male do velike i vojne. Klasični obrazovni sustav koji se kod nas provodi zastario je i neodrživ te ga treba mijenjati. Kina, Koreja i druge uspješne brodograđevne zemlje odavno školuju mlade na drukčiji, učinkovitiji način – za stvarne potrebe industrije. Uvode STEM pristupe koji razvijaju inovativnost, kritičko razmišljanje i vještine rješavanja problema. Sada ostaje za vidjeti hoćemo li uspjeti dosegnuti njihov nivo.
Nadam se da se nismo previše zaležali. Jasno je što se događa kada se ljudi zapuste i stanu, kada se ne razvijaju i ne prate svjetske standarde. Na nama je izbor: ili ćemo s jakima ili ćemo ostati među (za)ostalima. Nema nazad.
