Plovidba vođena sigurnom rukom

BN 195
| 27.11.2017 | 606 pogleda


Peljarenje kakvo danas poznajemo nije oduvijek bilo isto. Danas se ono temelji na sigurno vođenje kroz pojedine kanale, prolaze, rijeke i uplovljavanje u luke. Trebalo je trgovati i u vrijeme dok još nisu postajale precizne navigacijske karte i instrumenti za određivanje točne pozicije broda. I onda je trebalo ploviti i prevesti teret iz jedne luke u drugu. U tim slučajevima kapetani ili vlasnici brodova unajmljivali su peljare, vješte navigatore koji su posjedovali potrebnu vještinu da brod dovedu do odredišta.

S vremenom su pomorske karte postajale sve bolje, časnici i kapetani počeli su izučavati matematiku, geometriju, astronomsku navigaciju i polako savladavali vještinu izračunavanja pozicije broda. Kako su pomorski promet i trgovina jačali iz dana u dan, tako je rasla potreba za zakonskom regulativom statusa i odgovornosti peljara pa tako nastaju pomorski zakoni koji to reguliraju. Prvi je stupio na snagu 1789. godine u SAD-u. U Rusiji 1890. godine, a u Britaniji 1894. godine.

U engleskom govornom području te osobe nazivaju se pilot, Francuzi ih zovu pilote, u Njemačkoj lotse, u Rusiji locman, Španjolci i Portugalci kažu piloto, a Talijani pilota.

Prije no što nastavimo dalje, valjalo bi objasniti što je to peljarenje i tko su peljari? Prilikom prolaza kroz mjesta opasna za plovidbu pomorci se odavno služe peljarima, odnosno pilotima koji dobro poznaju prilike određenog mjesta kako bi izbjegli eventualna oštećenja broda, obale i lučke infrastrukture.

Peljarenje se prema području na kojem se obavlja dijeli na obalno i lučko, a prema obveznosti na obligatno (obavezno) ili fakultativno (neobavezno). Obavezno peljarenje zapriječeno je na mjestima koja su naročito opasna za plovidbu kroz područja kojima se odvija veći promet ili gdje to nalažu posebni interesi sigurnosti obalne države. Dobrovoljno peljarenje obalna država u svom teritorijalnom moru uređuje samostalno i po potrebama odnosno prema vlastitom nahođenju. Prema međunarodnom pravu obalna država ima pravo rezervirati peljarsku službu isključivo za svoje državljane.

Republika Hrvatska je obavezna preko svojih peljarskih društava bez diskriminacije pružati usluge peljarenja stranim i domaćim brodarima.

Peljar kao stručna osoba mora biti hrvatski državljanin, imati svjedodžbu zapovjednika broda od 3000 BT ili većeg i najmanje 12 mjeseci plovidbene službe u svojstvu prvog časnika palube ili zapovjednika broda nakon stjecanja svjedodžbe zapovjednika broda. Mora posjedovati svjedodžbe o osnovnoj osposobljenosti za rad na tankerima, GMDSS i sve ostale svjedodžbe koje su zakonom propisane da bi mogao posjedovati svjedodžbu zapovjednika broda preko 3000 BT uz propisani zdravstveni pregled. U skladu s time stječe pravo da nakon zakonom odrađene stručne prakse pod nadzorom starijega peljara pristupi i zadovolji na ispitu i postane peljar za određeno područje.

Uz opće propise navigacije, peljar mora poznavati i mjesne prilike. Na ovakav način osposobljeni peljar može postati djelatnik jednog od sedam peljarskih društava u Republici Hrvatskoj, ako se za to stvore potrebe u skladu s prometom luke.

Da bi peljar mogao doći iz peljarske baze na pilotsku stanicu i ukrcati se na peljareni brod mora posjedovati brodicu ili pilotinu. U Pravilniku o peljarenju Ministarstvo propisuje kako ta brodica mora izgledati. Trup brodice mora biti obojen u crnu ili tamnoplavu boju i s vidljive strane mora imati slovo P obojeno bijelom bojom. Još jedno slovo P mora biti ispisano na krovu kabine vidljivo iz zraka, a na obje strane nadgrađa ili boka mora biti istaknuta oznaka P I L O T obojena različito od boje kabine odnosno palube. Tijekom dana mora vijoriti zastavu H (Hotel) Međunarodnog signalnoga kodeksa, a noću dva svjetla na jarbolu vidljiva sa svih strana od kojih je gornje bijelo, a donje crveno.

Peljarenje je regulirano Pravilnikom o peljarenju, Naredbom o najvećoj dopuštenoj visini naknade za usluge peljarenja i Pravilnikom o redu u lukama. Iz spomenutih zakonika i pravilnika odredbe se prepisuju u informativne karte i razne pilotske publikacije koje služe zapovjednicima brodova ili jahti kao vodiči pri dolasku na određena odredišta.

Peljarenje jahti

Prema Pravilniku o brodicama i jahtama izdanom od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, jahte su podijeljene na jahte za gospodarske i jahte za osobne namjene. Pravilnik razlikuje i rekreacijsko plovilo, što bi bilo plovilo bilo koje vrste i bilo kojeg poriva namijenjeno za sport i razonodu, s duljinom trupa od 2,5 do 24 metra. Zapovjednik jahte mora biti osposobljen sukladno nacionalnim propisima države čiju zastavu vije, a ako osposobljenost nije propisana tada osoba koja zapovijeda jahtom mora biti osposobljena sukladno propisima STCW konvencije ili prema Pomorskom zakoniku RH. Zapovjednik jahte ovlašten je da posredno putem ovlaštenog pomorskog agenta ili neposredno (podaci se nalaze u lokalnim pilotskim knjigama) zatraži usluge peljarskog društva za područje kojim plovi.

Prema Pomorskom zakoniku Republike Hrvatske svi brodovi iznad 500 BT i jahte, bez obzira na namjenu, koje imaju više od 1000 BT moraju imati peljara prilikom uplovljavanja odnosno isplovljavanja iz luka. Jahta koja traži peljarenje posredno preko agenta ili neposredno mora to učiniti najmanje 2 sata prije dolaska na peljarsku stanicu. Takva obavijest sadrži podatke o jahti, odredištu i ETA jahte na peljarsku stanicu (predviđeno vrijeme dolaska). Od kolovoza 2017. godine dostupna je aplikacija CIMIS (Croatian Intergrated Maritime Information System) koja je namijenjena svim institucijama koje prate jahtu, a to su carina, granična policija, lučke uprave i kapetanije, te peljari. Na stranicama koje popunjava i potvrđuje agent, nalaze se svi podaci o jahti. Tek nakon potvrde agenta jahta može dobiti slobodan promet. Po pozivu dežurni peljar preko AIS-a na svom uređaju prati približavanje jahte. Približavanje jahte također prati dežurni djelatnik VTS koji traži da zapovjednik najavi svoje krajne odredište.

Peljar je za vrijeme peljarenja dužan voditi brod i davati stručne savjete zapovjedniku broda. Neposredno po ukrcaju na brod, odnosno prije iskrcaja s broda mora stupiti u kontakt preko VHF radiostanice s VTS službom te izvijestiti o vremenu ukrcaja i iskrcaja te razmijeniti informacije o vremenu početka i završetka peljarenja, načinu uplovljavanja i isplovljavanja ili premještanja broda, stanju plovnog puta. Nakon uspješnog ukrcaja i odlaska na most peljar preko VHF radiostanice na posebno određenim kanalima poziva lučku kapetaniju i VTS te potvrđuje peljarenje. Po kratkom upoznavanju zapovjednik i peljar izmjenjuju informacije o manevarskim sposobnostima jahte, hidrografskim i meteorološkim prilikama na putu do predviđenog mjesta za vezivanje u luci. Po završenoj izmjeni informacija potpisuju zajednički formular PILOT CARD – GENERAL INFORMATION. Glasno se izjavi da upravljanje preuzima peljar što svi prisutni ponavljaju kako bi se zabilježilo na VDR (VOICE DATA RECORD) uređaju.

Po završetku peljarenja odnosno vezu ili sidrenju broda pred lukom peljar ponovno VHF kanalima obavijesti lučku kapetaniju i VTS.

Prema Pomorskom zakonu peljarenje ne oslobađa zapovjednika peljarenog broda odgovornosti i dužnosti upravljanja plovidbom i manevriranja brodom. Brodar broda koji se služi uslugama peljarenja odgovara za radnje i propuste peljara jednako kao i za radnje i propuste člana posade svog broda. Peljar za svoj rad odgovara krivično, a prema brodu materijalno. Peljar odgovara za zlonamjernost i za nehaj koji se može odnositi na neznanje ili neopreznost. Prema Pomorskom zakoniku RH peljarsko društvo čiji je peljar djelatnik, odgovara za naknadu štete koju je peljar prouzročio brodaru, do visine osnovne naknade predviđene tarifom pomnoženom s faktorom 300, naravno pod uvjetom da se dokaže da je šteta nastala krivnjom peljara.

U slučaju primijećenih nedostataka koji mogu utjecati na sigurnost broda, plovidbe ili predstavljaju prijetnju okolišu peljar mora odbiti peljarenje. Recimo u slučaju ako gaz broda ne odgovara dubini mora u luci ili prolazu kojim brod mora ploviti, ili ako utvrdi da brod nije sposoban za plovidbu. U slučaju odbijanja peljarenja peljar mora bez odlaganja obavijestiti lučku kapetaniju i VTS nadležno za područje plovidbe i pismenim putem u roku od 24 sata objasniti o utvrđenim propustima i povredi propisa koje je počinio peljareni brod.

Za vrijeme obveznog peljarenja peljar ne smije napustiti zapovjednički most bez obzira na to što zapovjednik ne prihvaća njegovo vođenje ili savjete. Ako peljarenje nije obavezno dužan je prekinuti peljarenje kad to od njega zatraži zapovjednik peljarenog broda.

Institucija peljara stara je koliko i samo zvanje kapetana, mornara i sve ono što spada u pomorstvo. Tako je u Hamurabijevom zakoniku koji je pisan u Mezopotamiji u gradu Suzi u današnjem Iranu od 1729. do 1686 godine p.n.e. predviđena nagrada peljaru za dobro obavljen posao peljarenja brodova, ali i kazna za slučaj gubitka broda ili drugih nezgoda, havarija uzrokovanih njegovom nepažnjom ili nestručnosti.

...