Plivanje na duge staze
BN 142Napokon smo ušli, slavlje je završilo, konfeti su pometeni, ulice oprane. I što sad? Pa, ništa. I dalje će raja pušiti kao i do sada, a politička elita i krupni kapital će toj istoj raji i dalje pričati bajke i uspavljivati je pričama o milijardama eura koje samo treba ubrati. A bolja budućnost koja je trebala početi 2013., pa 2014., pa 2015. odgađa se do daljnjega, možda za 2018. ili 2020. ili 2030...
A činjenica da je proizvodnja ponovno pala za 5,7%, da je preko 50% mladih nezaposleno, da je poljoprivreda u rasulu, da brodogradnja diše na slamku, da bolesnici koji bi trebali što prije dijagnozu i liječenje, na specijalistički pregled čekaju i više od godinu dana, da je i dalje stotine objekata i zemljišta u državnom vlasništvu neiskorišteno, da su mnoge tvrtke zbrisane u privatizacijskom tsunamiju...
I tako jadni, devastirani, na koljenima smo upuzali u Europsku Uniju kojom kroz Komisije vlada par tuceta ljudi, koji imenuju jedni druge, u tajnosti slažu pravila igre, a da pritom nikome ne polažu račune. Hrvatska je ukupnom broju stanovnika Europe dodala 1%. Možete misliti koliko će glasovi naših 12 zastupnika značiti za ostala 754 glasača u Europskom parlamentu. I to je prava istina o mjestu i ulozi Hrvatske u Europi. Sve ostalo su priče za malu djecu. Da imate primanja 7, 12 ili 20 tisuća eura mjesečno vjerojatno biste se i vi busali u prsa uvjeravajući samog sebe, i one oko sebe, koliko ste važni i kako ćete marljivim radom u korist svih građana stvarno i zaslužiti taj novac. Svakako biste se bez puno pitanja borili rukama i nogama da to sve skupa potraje što dulje. Jeste li se ikada zapitali zašto su primanja 40.000 briselskih birokrata, pa i onih najmanje plaćenih tako visoka, veća nego u bilo kojoj drugoj profesiji u bilo kojoj europskoj zemlji? Jednostavno, vjernost i odanost se kupuje novcem. I dok je armija toliko mnogo kupljenih i podobnih vojnika spremna na sve da se zadrži postojeće stanje, nema straha za budućnost Europe. Mogu zemlje bankrotirati, stotine mogu biti gladne i bez posla, zbog pogrešne politike protestirati i razbijati izloge i paliti automobile, ali ideja vodilja i cilj, a to je stvaranje jedne velike federalne europske države polako će ići prema realizaciji.
Istovremeno se u javnosti stvara dojam da mi ne znamo ama baš ništa i da nas jedino prodaja strancima može spasiti, jer oni sve znaju bolje od nas. Iz toga slijedi pritisak i prijetnje rasulom i bankrotom ako se i ovo malo preostalih državnih tvrtki i ostale sveukupne imovine ne prepusti na upravljanje stranom kapitalu. Hrvatska sliči na tvrtku koja ima problema s likvidnošću, pa rješenje vidi u prodaji svojih strojeva za proizvodnju. Rezultat su podmirena dugovanja, ali i prazne hale, a radnici bez strojeva su i radnici i bez posla. Prodajemo banke, šume, vode, ceste, poduzeća koja zarađuju, i tako redom. Ostat će na kraju narod i gola zemlja, ako na kraju priče uopće i zemlja pod našim nogama još bude naša. Činjenica je da je Hrvatska sistematski pljačkana posljednjih dvadesetak godina od strane vladajućih, da se podobnima tolerirao kriminal u pretvorbi, kad je društvena tj. naša imovina, proglašena državnom, a zatim stvaranjem pravnih okvira za legalnu pljačku ta ista imovina podijeljena podobnima. Pritom je uništeno mnogo toga vrijednoga. Rezultat je deindustrijalizirana zemlja koja uvozi skoro 70% hrane. Po direktivi EU, i uz svesrdnu pomoć domaćih lopova, uništili smo brodogradnju koja je činila 15-20% ukupnog izvoza godišnje. Proglasili smo ZERP koji se nikada nismo usudili primijenili ili nam netko drugi nije dopustio da ga primijenimo. Ostali smo na turizmu koji je još daleko od nekadašnjih brojki, ali koji je ujedno i suviše nestabilna djelatnost da bi se na njega mogao oslanjati proračun. I takva, ekonomski devastirana, opljačkana zemlja pridružila se Europskoj Uniji. To vam je isto kao da ste odjednom dobili mjesto na plivačkoj stazi i priliku da se takmičite s ostalim dobro pripremljenim vrhunskim plivačima, a na stazu ste došli s utegom na nozi koji vučete posljednjih 20 godina. Od vas se traži da plivate i barem završite trku. Ali izgledi su nam takvi da ćemo se vrlo vjerojatno utopiti odmah po startu. Glupo je i razmišljati o cilju kad bi nam uspjeh bio da nismo ni skočili.
...
