Nautički turizam nekad i sad: Avanturizam i akcija ili udobnost i odmor?
BN 251Prva veća promjena koja se dogodila bila je prava mala revolucija koju je izazvao krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina novi materijal u proizvodnji plovila, a to je stakloplastika
Jesmo li nekad, prije mobilne tehnologije i luksuza koji su postali svakodnevica plovili sretniji u naše đite? Ili, pak, danas plovimo bezbrižnije jer imamo sve pogodnosti za uživanje na moru, kako se kaže - pod normalno? Odgovor vjerojatno leži na pola puta između nautike nekad i nautike sada. Transformacija Jadranskog mora ljeti tinjala je još u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, a posljednjih je desetak godina buknula po svim šavovima. Svi naši sugovornici složili su se da Jadran ljeti izgleda kao najprometnija nautička ulica na Mediteranu, a brojni nautičari iz cijelog svijeta tako i na Jadran stižu sa znatno drugačijim zahtjevima, željama i mogućnostima nego prije samo desetak godina. O čemu se tu sve radi nastojali smo doznati od 4 morska vuka koja su s morem i plovidbom povezani još od ranih dječačkih dana.
Stakloplastika je donijela revoluciju
Boris Cesarec po zanimanju brodostrojar, bivši djelatnik mnogobrojnih riječkih tvrtki poput „Viktora Lenca" i nekadašnjeg „Brodoprojekta", današnji stručni suradnik riječke tvrtke „Unimar" pokušao nam je dočarati promjene koje su se dogodile u materijalima i tehnologiji izrade manjih i malih plovila, a koje su onda za sobom povukle i sve želje morskih nomada naših dana koji od točke A do točke B više ne moraju putovati danima, već se zbog napretka u izgradnji i opremanju plovila od jedne do druge točke mogu stvoriti u tek – nekoliko sati. I manje:
- Prva veća promjena koja se dogodila bila je prava mala revolucija koju je izazvao krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina novi materijal u proizvodnji plovila, a to je stakloplastika (poliester smola ojačana staklenim vlaknima). Također, razvojem poliester i epoxy smola razvio se i tzv. west-sistem gradnje od drvenih letvica i furnira, a među najnovijim materijalima su izuzetna karbonska vlakna te kevlar, kao i čelik te aluminijske legure. Međutim upravo je stakloplastika otvorila vrata svim tim novim formama, oblicima i mogućnostima održavanja plovila. Ona se, za razliku od nekad dominantnoga drva, mnogo lakše i povoljnije održava, masa za iste dimenzije broda umnogome je manja od mase drva, a napredak je postignut i u stabilitetu plovila, uveo nas je Cesarec.
Mala plovila mogla su samo „sanjati" o brzinama svojih nasljednika
Nekadašnje boje bile su rađene na bazi ulja, a drvo se zbog toga moralo i impregnirati i kitati, a što na plovilima od novih materijala danas više nije čest slučaj. Spojevi od daščica su se trebali šuperiti s kudeljom između trenica (letvice vanjske oplate plovila) čime se osiguravala nepropusnost trupa. Danas za to služe razni „silikoni". Drvo je nekada bilo podložno svakodnevnoj kontroli, a mala plovila su mogla samo „sanjati" brzine koje se danas postižu i glisirajućim i poluglisirajućim plovilima za tzv. teža mora. Tako su se nekadašnja deplasmanska plovila praktički stopila u jedno s glisirajućim:
- Danas plovila zadovoljavaju oba kriterija. Međutim, do promjena je došlo i u postizanju različitih formi u kraćem vremenu. Drvo kao dominantan materijal iz prošlosti moglo je formi dati koliko je moglo i to preciznim slaganjem dasaka i daščica što je zahtijevalo puno, puno posla, vremena i znanja. Trebalo je i trasirati formu i sve elemente, napraviti šablone u mjerilu 1:1 iz kojih bi se kasnije izrađivali elementi za formiranje trupa plovila. Nakon drva, proizvodnja je oplemenjena tzv. ukočenim drvom, odnosno šperpločama koje su s vremenom postale vodootporne (otprilike u vremenu nakon 2. svjetskog rata), a onda je Amerika konačno uvela i spomenute poliesterske smole koje su označile definitivan preokret, znatno su ubrzale proizvodne procese i olakšale održavanje do mjere da se od nekadašnjeg svakodnevnog obilaženja barke sa svih strana došlo do današnjeg minimuma od – jednom godišnje. Nekada se jedno plovilo gradilo dugo, dok danas golu ljusku plovila dobijete unutar otprilike 24 sata, a onda istim kalupom, ovisno o njegovoj kvaliteti, možete dobiti i sto identičnih ljuski. Prije to nije bio slučaj jer od drva nije bilo moguće dobiti još jedno potpuno identično plovilo.
Međutim, kaže naš sugovornik, drvena gradnja i danas postoji, primjerice u betinskom škveru, no ona je i rijetka i skupa, pravih meštara od drva je sve manje, a tradicijska plovila poput lovranskog guca, dalmatinske bracere ili viške falkuše postaju primjerci koji zadivljeno svjedoče o nekadašnjoj umješnosti, znanjima, ali i čvrstoj volji malih brodograditelja.
Otvoreno more s Kvarnera prema Italiji izgledalo je kao pusti dio Pacifika
Drugi je par rukava – nekadašnja elektronika, danas brodska digitalija. Po Cesarecu, ljudi su nekada u plovidbi imali prostor za kreativnost, razvoj vještina za snalaženje na moru, znatno manji komfor, ali zato, kaže, po njegovom mišljenju i veći gušt:
- Da budem figurativan, s malom barkom od 4,5 metra išao bih od Rijeke do Velog Lošinja. Čim bih isplovio iz Rijeke, gledao bih Učku i pokušavao dokučiti kakvo će me vrijeme pratiti, hoće li zapuhati ili ne, a slika vožnje od Porozine prema Cresu i Lošinju izgledala je kao vožnja po nekom pustom dijelu Pacifika, osobito s desne strane, prema Italiji. Snalazili smo se kako su nas učili naši stari. A, danas? Danas je ta trasa puna plovila, traffic je očit, brodovi i brodice se stalno mimoilaze, u Dalmaciji i na zapadnoj obali Istre pogotovo, kazao je Boris Cesarec.
Nove nautičke tradicije izrodile su i nove nautičke djelatnosti
Iz Jarušice d.o.o., odnosno od voditelja Ive Troskota doznali smo, nadalje, vrijedne informacije upravo iz servisnog segmenta, danas usko povezanoga upravo s digitalnom sferom. Naime, ova je firma počela kao charter da bi njeni voditelji na vrijeme shvatili kako se na tržištu zakupa plovila zapravo pojavljuje jedna nova niša, a to je servisiranje plovila u novonastalom digitalnom okruženju:
- Znate kako je bilo nekad prije? Naše marine nisu imale vezove za megajahte i jedrilice, a na Jadran su dolazili uglavnom stranci, Nijemci i Austrijanci u većini, sa svojim plovilima koje su onda i davali u podnajam charterima u Hrvatskoj. Servisnih sadržaja nije bilo, a plovila su s vremenom postajala sve luksuznija i zahtjevnija u dijelu opreme koja je vrtoglavo napredovala. Plovila nekad imala su mali frižider i svjetlo, da budem i slikovit, ali i doslovan, kaže Troskot.
No, onda je pomalo krenuo jedan novi razvoj koji je u nautici rezultirao sve jačim akumulatorima, motorima, brodskom opremom, a papirnate karte, trokuti i šestari pomalo su ostajali negdje iza nas. Kako se razvijao digitalni segment i u nautici, tako više nije bilo dovoljno da se nautičare u jednom navratu uputi u sve jer je za njih i njihove sadašnje potrebe to je veliko opterećenje. Zamislite gosta, navodi Troskot, koji dođe na 7 dana i želi u malo vremena proći puno lokacija s opremom koju nestručnim baratanjem može poremetiti u jednoj sekundi? Tu nastupa servis kao podupira i charter kompanijama, ali i samim gostima:
- Charteri su nastavili poslovati po istim uzusima, ali bez vlastite ekipe za servis što je i logično jer je to veliki i nepotreban trošak. Tako smo i mi polako počeli razvijati svoju djelatnost od chartera ka servisu jer nije moguće osposobiti nekoga tko će na brodu provesti tjedan dana da kvalitetno upravlja izuzetno hardverski i softverski zahtjevnim sustavom. Navigacijska oprema je išla „sto puta" dalje kao i kompletno cijeli brod. Primjerice, s jednog svjetla na brodu danas smo došli do brodske rasvjete: dnevne, noćne, podvodne, sustavi upravljanja su dostupni putem telefona – od dizanja sidra, do informacija o stanju akumulatora ili motora pa sve do paljenja opreme na daljinu. Sve je to dio informatičke revolucije koja je zahvatila i nautiku, ispričao je Troskot.
Burza nautike – pionir hrvatskog nautičkog novinarstva
O ovoj smo temi razgovarali i s Markom Cvitanićem, pokretačem prvog magazina za nautičke sadržaje na našim prostorima, odnosno časopisa Burza nautike kojeg upravo držite u rukama. Cvitanić je rodom Bračanin što znači da mogućnost bez suživota s barkom za njega praktički nije postojala. Od djetinjstva i rane mladosti povezan je s morem, ribama i plovilima, a uz to sam za sebe kaže da je oduvijek radoznao i kreativan, tj. točno karakteristika koje odgovaraju i moru:
- U životu sam se bavio svime i svačime, mogao bih napisati dva romana, a na kraju sam, eto, ostao u nautici, ona mi je genetski zapisana, započeo je Cvitanić svoju priču koja je uvelike vezana i uz Rijeku u kojoj je ostao živjeti nakon studija i u kojoj je pokrenuo Burzu nautike:
- Sredinom devedesetih godina nas nekoliko je otvorilo svoje trgovine nautičkom opremom, dobro se poslovalo tada, no ljudi su nam u trgovinu često dolazili s različitim pitanjima te sam tako uvidio da ne bi bilo loše nautičarima približiti tu tehničku stranu nautike, objasniti im što funkcionira kako, što jest, a što nije dobro za brod. Tako je pokrenut prvi tehnički nautički magazin u Hrvatskoj koji je u najboljim vremenima izlazio u čak 20 tisuća primjeraka, a, kao što vidite – održao se i do danas, kazao je Cvitanić, nadodavši da Burza nautike tada nije imala konkurenciju što također govori u prilog promjenama koje su zahvatile nautiku. U međuvremenu se, naime, i broj nautičkih časopisa i portala u Hrvatskoj znatno povećao.
Plovidba nekad – duža i sporija, plovidba danas: kraća i brža
Cvitanić se osvrnuo na segment sigurnosti na plovilima nekad i sad:
- Rekao bih da je sigurnost u današnjem vremenu jakih i brzih motora, s jedne strane, te priučenih ili nautičara koji nisu nikada prije stupili nogom na barku i koji ne poznaju propise, s druge strane, čak i manja. Postoji veća mogućnost za nesreće i ugroze za ostale nego nekad, a posebno kada znamo da je i promet plovilima veći nego ikad prije. Današnji vikend-nautičari u odnosu na nekadašnje nautičare „po rođenju" imaju, slikovito, svoje brzo plovilo koje dovedu do mora, spuste ga i voze se njime tih 7 ili 15 dana u godini. Niti imaju dovoljno iskustva na moru, niti znaju što se sve na moru može dogoditi, a pogotovo dok se juri 50, 60 čvorova na sat, kaže Cvitanić i zaključuje kako se nekad plovilo duže, ali sporije, a danas se plovi kraće i brže. Najuočljivije razlike, po Cvitanićevom mišljenju, spadaju u doslovnosti značenja - pod zonu komfora:
- U novije vrijeme ljudi traže udobnost gotovo kao u svojim domovima: dovoljno struje, udobne krevete, odličnu kuhinju, brz motor. Nekada je bilo daleko skromnije, bilo je dovoljno imati ležaj dva, plinsko kuhalo, mali lavandin, diesel motor i brzinu od 10-12 čvorova za laganu plovidbu od 15 dana Jadranom, kazao je naš brački Riječanin i opisao nam kako je izgledala đita nekad:
- Obično se plovilo od uvale do uvale. Ujutro bismo se probudili tako na moru, doručkovali bismo, malo počistili plovilo i negdje nakon 11 ili 12 krenuli bismo dalje prema uvali koja se činila zgodna za sidrenje i zaštićena od vjetra tijekom sljedećeg dana. Ako bismo tamo došli oko 19 sati – uvijek bi bilo mjesta, a danas već u 13 sati ni u najvećim uvalama ne možeš naći mjesto.
Kao svjedok transformacija u nautici, Cvitanić nam je ispričao i kako se jedan prijevoznik pijeska uspješno „pretvorio" u turistički cruiser:
- Jedan moj prijatelj bavio se prijevozom pijeska brodom, a onda mu se javila jedna grupa Nijemaca koja ga je zamolila za turu, da ih malo provede okolo, da uživaju, love ribu. Kako je brod bio prazan, on je lijepo oprao unutrašnjost broda u kojem se vozio pijesak, sredio sve, na pod je stavio 4 madraca, wc je već postojao na brodu, a imao je i malo kuhalo. Nijemci su došli, i svoja dva planirana dana produljili su na dva tjedna, kako se kaže – nisu htjeli doma. Nakon njih, javili su se i njihovi prijatelji da bi i oni u taj improvizirani cruising, a moj je prijatelj tada shvatio da bi to mogao biti dobar biznis. Zatim je napravio pregrade, stavio krevete, i tako je počeo. Zaboravio je na pijesak, a krenuo je s turističkim vožnjama.
Cvitanić je na kraju naglasio kako je nautičarima danas cilj da svojih sedam dana godišnjeg odmora provedu što lagodnije, da odjure bilo gdje jer im to omogućuju današnja brza plovila, dok nekada takav stil odmora na moru ne bi funkcionirao:
- Nekada je bilo laganini, za sve se imalo vremena. Danas se nema vremena za ništa te naprosto – i nautički turizam sa svojom ponudom te promjene mora pratiti. BN
Znate li da se u svijetu, ali i kod nas nekada i beton koristio za izgradnju plovila? Radi se o ferocementu, odnosno o materijalu od armiranog betona. Prvo se radila mreža od čelika koja se onda oblagala betonom. Brodograditelji su posezali za ovim materijalom jer je bio povoljan i bio je zgodan za samogradnju malo većih plovila, odnosno većih 8 metara dužine. Dok u Kraljevici je napravljen od betona, a i danas je funkcionalan. Pontonski mostovi koji plivaju po marinama često se i danas rade od betonskih elemenata.
Od Cvitanića smo doznali kako se skladištila hrana na plovilima kada nije bilo frižidera kao danas – uzimale bi se kante s ledenim blokovima polegnutima na dno, a na blokove bi se onda stavljala hrana. Led bi tako držao oko 7 dana.
Nautika je tijekom posljednja dva desetljeća doživjela i velike promjene u svom regatnom dijelu. Braba Mario Stipinović, naš drugi moreplovac „od rođenja" i jedan od najdugovječnijih voditelja popularnog Jedriličarskog kluba Labud zaduženog za organizaciju i promicanje vrijednosti najstarije hrvatske regate, a to je, dakako, ona Mrdujska kazao nam je kako se jedriličarstvom nekada bavio mali broj ljudi, s tek nekoliko brodova. Zatim se njihov broj povećao na desetak, a onda je došlo i do velikih skokova, prvenstveno promjenom materijala u izradi brodova te se i broj sudionika penjao do 60, 70! Danas i Mrdujska ili Zadarska regata, riječka Fiumanka i ostale drže broj sudionika i preko stotine!
...
