Muzej betinske drvene brodogradnje obnovio gajetu

BN 240
| 1.9.2021 | Piše:
Ive Jurov
| Foto:
Muzej betinske drvene brodogradnje


S neskrivenim ponosom Muzej betinske drvene brodogradnje objavio je kako je nedavno zaplovila njihova najnovija muzejska akvizicija – potpuno obnovljena gajeta Marija. Brod je to bogate i zanimljive povijesti koji će svojom ljepotom i toplom pričom privući brojne posjetitelje i pretvoriti ih u poklonike drvenoga broda

Po čemu smo to što jesmo? Po krvnoj grupi, boji kože, kose ili očiju? Sve su to nebitne stvari. Mi smo upravo ovi koji jesmo po kulturnom i povijesnom nasljeđu, po jeziku i kulturi kojoj pripadamo, i s kojom se identificiramo. Što smo je više svjesni, što je bolje istražimo, očuvamo i upoznamo što veći broj ljudi s njome, to ćemo biti sigurniji da će opstati ma koliko bili jaki pritisci sa strane. Eto, ako nekog zanima, tome služe muzeji! Oni čuvaju naš identitet, a kad se tome pribroji i tradicija koja se prenosi kroz neke predmete koji i danas imaju uporabnu vrijednost, onda dobivamo zavjetnu škrinju civilizacije kojoj pripadamo, vremensku kapsulu koja će djeci sutrašnjice govoriti kako su živjeli neki ljudi prije njih, i učiniti ih ponosnima na to što pripadaju istom kulturnom krugu. Ne mjeri se snaga nekog naroda toliko po novcu, koliko po odnosu prema svojoj kulturi, jeziku i povijesti, a ako je suditi po Muzeju betinske drvene brodogradnje, taj odnos, barem na Murteru, predstavlja svijetli primjer očuvanja naše pomorske tradicije. Primjer koji treba slijediti!

Nedavno je u Betini porinuta gajeta Marija. Bila bi to vijest vrijedna pažnje i onako i ovako, ali kad se zna da se radi o gajeti koju je od potpune propasti u zadnji čas spasio upravo Muzej betinske drvene brodogradnje, onda to postaje prava udarna vijest!

U nastavku prenosimo popratni tekst o porinuću koji je složila ravnateljica Muzeja betinske drvene brodogradnje Kate Šikić Čubrić. U tih par riječi sažeta je jedna cijela saga u kojoj se isprepliću brod i ljudi. Priča je to koja o nama govori rječitije i slikovitije od najboljih povijesnih udžbenika, jer skoro sve naše obitelji koje su živjele uz more i od mora mogu se pronaći u sudbini ovoga broda.

 

Foto: Igor Turčinov - Stijić

 

Gajeta Marija

Taman par dana pred betinsku regatu "Za dušu i tilo” u škveru Ćiro porinuta je novoobnovljena gajeta Marija. Gajeta Marija napravljena je, prema kazivanjima svjedoka, 1922. godine u škveru obitelji Filipi Tošulovih u Betini. Marija se prvi put obnavljala 1934. godine u Sukošanu, isto kod obitelji Filipi, koja se par godina prije toga onamo preselila iz Betine i osnovala škver. Tad je i registrirana. U današnjoj knjižici stoji godina gradnje 1934., a prijašnji papiri su se zagubili.

Marija je duga 6,90 m, široka 2,70 m, 0,88 m visine, a ima 2,2 tone nosivosti.

Prvi vlasnik je bio iz mjesta Luka na Dugom otoku. Budući da su imali polja izvan Luke, do njih su išli gajetom. Robusne forme, široka i duboka, mogla je puno tereta prevesti.

 

Iz obiteljskog albuma Šime Štagličića

 

Obitelj Stagličić iz Pašmana kupila je gajetu 1954. godine i dala joj ime Marija. Tada je imala samo latinsko jedro i vesla. Motor joj je ugrađen 1959. ili ’60. godine. Četiri motora je promijenila, od arana do perkinsa. Stagličići su imali polja s druge strane Pašmana, u uvali sv. Ante. Od tamo su vozili masline, žito, pšenicu, kukuruz. Druga polja imali su između Turnja i Filip Jakova, gdje su također sijali žito, pšenicu i kukuruz. U Mariji su do polja prevozili volove i konje kojima su orali, a kad su životinje zamijenili strojevi, na provi se vozio i Tomo Vinković – traktor. Za ljetnih mjeseci u gajeti su odlazili prodavati povrće, dinje, lubenice, rajčice. Obišli bi Tisno, Prvić Luku, Šepurinu pa do Šolte i Bola na Braču. Na povratku bi u Splitu kupili cementa. Nekoliko puta ljeti bi napravili takvu turneju.

70-ih godina je vadila sabun oko Pašmana, dnevno bi izvadili 1-2 gajete pijeska zapremnine 5-6 kubika. Sve se vadilo ručno, lopatom. Uvijek se s njom i ribarilo, najviše se odlazilo na ludar. Dva do tri puta mijenjalo joj se dno, kuverta dva puta, kolumba jednom, a oplata nikada.

 

Foto: Neven Jović

 

Foto: Neven Jović

 

S Pašmana je u Betinu u Ćirov škver došla na trajleru u stanju za kompletnu rekonstrukciju 2012. godine, s bužama u madirima. Mariju su pronašli na Pašmanu Dario Filipi i prijatelj Matko, nakon što su duže vremena tražili izvornu betinsku gajetu starijeg tipa. Zbog izvornosti linija i stare gradnje odlučili su je obnoviti za vlastite potrebe. S vremenom su odustali od te ideje, pa je jedno vrijeme i udruga Betinska gajeta 1740 planirala obnoviti ju za svoje potrebe. Premještala se po škveru izvana unutra, pa opet vani pa u baraku, čekajući obnovu. Na škveru se bavio s njom uvijek netko usput, kad ne bi bilo drugoga posla, čekajući vlasnika koji će je dovršiti.

 

Foto: Igor Turčinov - Stijić

 

Kad se naš muzej otvorio 2015. godine odmah smo znali da će nam trebati brod na kojem će se mlade i goste muzeja učiti jedrenju i tradicijskom drvenom brodu. Od prve smo željeli da taj brod bude Marija. Nekoliko godina nam je trebalo da nađemo sredstva kojima ćemo financirati obnovu. Konačno, 2020. godine smo aplicirali za sredstva Europske unije iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo putem natječaja za mjeru 2.1.1 kojeg je raspisao FLAG / LAGUR Galeb iz Tribunja, i ta sredstva su nam i odobrena ove godine.
U cjelokupnom procesu obnove gajete ukupno je zamijenjeno 70% rebara, krmeni i proveni masivi, ašte, kolumba, velika većina konstruktivnih elemenata, bande, koviduri, paluba i kompletna arma i oprema. Brod je danas kompletno obnovljen.

Radove u škveru Čedomir Burtina Ćiro obnove gajete izvodili su majstori brodograditelji Nikola i Krešimir Papeša, Ante Jelić, Nikola Balin Nijemac, Siniša Mikin i Ante Sladić.

Marija zasad ima pogon na četiri vesla i latinsko jedro, a dogodine planiramo ugraditi motor. Prva plovidba bila je baš na dan Vele Gospe, na Regati za dušu i tilo!

 

Foto: Neven Jović

 

Foto: Neven Jović

 

Malo tehnike

Obnova gajete Marija bila je duga i mukotrpna i duga. Utrošeni su bezbrojni radni sati i kubici i kubici drvene građe. Skup je to i složen pothvat koji se u nekoliko navrata pokazao prezahtjevnim za pojedince. I tko zna što bi s Marijom bilo da se u priču nisu uključili Muzej betinske drvene brodogradnje i Turistička zajednica Betine koji su zajedno aplicirali za sredstva iz EU fondova preko lokalnog FLAG-a Galeb iz Tribunja čime su za obnovu postala dostupna sredstva iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo.

Namjera Muzeja bila je da se u obnovi gajete Marija što je moguće više koriste usluge lokalnih malih obrtnika, i da se u nju ugrade isključivo prirodni materijali kako bi ukupni dojam bio harmoničan, i kako bi gajeta na kraju bila upravo onakva kakva je bila i kad je sagrađena.

 

Foto: Kate Šikić Čubrić

 

Foto: Kate Šikić Čubrić

 

Od hrastovine su napravljeni madiri, glave, katine, kovidure, sohe, jargola (argola), mankuli, štil, fake (murada)*.

Smrika, odnosno smrekovina se koristila za kuvertu, jarbol i lantinu**.

Gajeta Marija je sada teška 2,4 tone, i to bez motora i opreme. O tome koliko će težiti potpuno opremljena najbolje će reći podatak da su sama vesla teška oko 25 kilograma!

Gajeta je, kako se i pristoji betinske gajete, ojedrena tradicionalnim latinskim jedrom, napravljenim od materijala koji podsjeća na staru jedreninu. Da se ipak radi o novom jedru vidi se po logotipu Muzeja koji je na njemu otisnut. Logo muzeja inspiriran je daščicom – nekoć nezaobilaznim alatom u ruci prota, najvećih majstora tradicijske brodogradnje – onih koji su crtali linije.

 

Foto: Mirela Bilić

 

Foto: Neven Jović

 

Pajeti (bokobrani) i brk (pramcobran) su također napravljeni "po staru” ručno pleteni od konopa, a ispleo ih je Ivan Longin, lokalni obrtnik s otoka Ugljana. I ostali konopi, oni koji se koriste za jarbol i sartije su u istom tonu, izrađeni od prirodnih vlakana. Kako bi se u njih mogle uplesti taje i ostali koloturnici za sustav jedrilja ili snast (brodska arma) upleo ih je Nikola Papeša. Pomogla su mu i lokalna djeca, uglavnom gledajući kako on to radi. Mnogi od njih tek su tom prilikom naučili da se za taj posao kaže spicivati (spiciva se konop) ili pjumbivati (pjumbiva se čelično uže). Interesantna je ta priča o užarima, i jednom bi je trebalo zapisati, jer radi se o zanatu koji polako, ali sigurno nestaje. Nekoć je užarstvo bio poseban zanat, a užari ili konopari bili su zaposleni i na betinskom brodogradilištu. Danas nažalost tek nekolicina pojedinaca na Murteru zna kako se upliću konopi za armati brod.
O motoru se za sada može napisati samo to da ga nema. No to ne znači da ga neće i biti! To je u planu za sljedeću godinu kad se u Mariju namjerava ugraditi brodski motor od tridesetak konjskih snaga koji će gajeti omogućiti samostalnost i sudjelovanje na udaljenijim smotrama i regatama na kojima će pronositi glas o čuvenoj betinskoj drvenoj brodogradnji!

* platice oplate, rebra, spone, bočne palube, uporište vesla, rudo kormila, bitve, vršni dio rebra iznad bočne palube, rubna daska na palubi

** palubu, jarbol, duga drvena motka na koju se vezuje latinsko jedro

...