1. RAZNO

Mi vama obećanja, vi nama glas, a sljedeće četiri godine tko vas...

Kako se bliže novi parlamentarni izbori čuje se sve više novih parola i obećanja. Stara neostvarena obećanja ionako su svi već zaboravili. Treba ostati ili doći na vlast pod bilo koju cijenu. Narod je kratke pameti pa ne zna ni što je bilo jučer, a kamoli prošle ili pred četiri godine. Nažalost svakodnevno svjedočimo činjenici da nas vode političari čije su želje i aspiracije daleko iznad njihovih kapaciteta.

Mnogi od njih, bili oni na vlasti ili u oporbi, su bezosjećajni, cinični i jalovi likovi kojima vlast daje neograničene mogućnosti za vlastiti, prvenstveno materijalni prosperitet. U paketu s materijalnim blagodatima ide i zadovoljavanje vlastitog ega, koji uz uvjerenje u vlastitu nepogrešivost ovu političku kastu praktično čini nedodirljivom. I bez obzira na to što se na javnoj sceni međusobno prepucavanju, nabacuju teškim riječima i optužbama, oni su zapravo čvrsto povezani i međusobno ovisni. Jer da nema "loših", oni ne bi mogli biti "dobri". A zapravo su potpuno jednaki. I tako se već godinama na sceni izmjenjuju isti likovi, samo su jedni malo gore, pa malo dolje, i obrnuto. U suštini se ništa ne mijenja.

I pred ove izbore opet svi nude mnoštvo lijepih obećanja koja su realno neprovediva. Osim obećanja skoro nigdje, ni u natuknicama, nije pojašnjeno na koji način i kada će se sva ta obećanja realizirati. Pravo pitanje je kako stranka nakon što osvoji vlast planira financijski konsolidirati zemlju, smanjiti javni dug i na koji način će provesti sve te reforme koje obećavaju, kako reformirati pravosuđe, zdravstvo, školstvo, javnu upravu, kao povećati kvalitetu zakona i podzakonskih akata...? Svi se slažu da treba konačno početi s reformama jer postojeće stanje se pokazalo neodrživim. A bez promjena u koje se svi zaklinju nema boljitka, što znači da sve ostaje isto, a to je siguran put ka dnu. Svima su puna usta obećanja o rastu plaća i mirovina, novim radnim mjestima, manjim porezima, većim naknadama, boljem obrazovanju i zdravstvu, međutim nitko još nije suvislo pojasnio kako će to realizirati. Procjene rasta BDP-a koji bi to djelom trebao omogućiti zapravo su utopističke, jer i ovaj sadašnji mizerni rast tek je slučajna posljedica, rezultat pojačanih izvoznih prilika u Europskoj uniji, nešto većeg turističkog priliva, i tek manjim dijelom povećane osobne potrošnje. Svi ovi elementi bez radikalnih promjena ostat će isti, pa sva ona obećanja ostaju neprovediva. A koliko su nerealna najbolje govore baljezgarije o novim radnim mjestima, i to od 140.000 pa čak do 200.000! Po tome bi se skoro svi nezaposleni trebali zaposliti! Samo nema riječi o profilu obrazovanja i stručnosti tih 140.000 ili 200.000 radnika, niti kakva su to radna mjesta koja bi oni trebali popuniti. Od nezaposlenih samo 7,8% ima visoku ili višu naobrazbu. Ostali su srednje stručne spreme ili nekvalificirani. Gospodarstvo sigurno ne može osigurati toliko novih radnih mjesta, niti postoji toliko nezaposlenih koji mogu zadovoljiti kriterije koji se traže. Već sada je evidentan problem da među nezaposlenima ima vrlo malo onih koji imaju kvalifikacije koje se traže za posao, i da ima još manje onih koji mogu i žele raditi na ponuđenim radnim mjestima. Jer privreda i školstvo već godinama funkcioniraju u dva paralelna svemira koji se vrlo rijetko dodiruju. Jednostavno rečeno, ni država ni hrvatske tvrtke ne mogu stvoriti niti 50.000, a kamoli 200.00 radnih mjesta. Osim toga, svi se i sada slažu da na državnim jaslama ima previše zaposlenih i da će i tu trebati rezati ako želimo promjene nabolje. Lagati ljudima kako će sve biti dobro, i kako će bit radnih mjesta za sve one koji žele raditi, posebno u državnoj birokraciji, bešćutna je laž. Ali nijedna velika stranka se ne želi zamjerati svojoj glasačkoj mašineriji u javnom sektoru. I nitko im ne želi reći da bi mnogi od njih trebali ostati bez posla. Nažalost cijela vojska birača još uvijek računa na podjelu plijena tj. radnih mjesta nakon pobjede, i to na svim razinama, od općina i županija preko agencija sve do javnih poduzeća. Takva je barem praksa bila do sada. Pitanje zaposlenosti i otvaranja novih radnih mjesta temelj je svake ekonomske politike, jer sve mjere državne birokracije trebale bi biti u funkciji stvaranja novih radnih mjesta i zapošljavanja. Ali osim floskula i bajki o boljem životu, sipanju brojki iz rukava, na ovo životno važno pitanje niti jedna stranka nije ponudila nijedan suvisli odgovor.