Krivolov na moru: GPS na mobitelu umjesto sinjala za vrše i parangale
BN 252Ribe i drugi stanovnici mora stradaju od silne pohlepe čovjeka, počev od pojedinih profesionalnih ribara, zatim od dijela rekreacijskih i sportskih ribolovaca s valjanim dozvolama, te od hordi ilegalnih domaćih i stranih podvodnih ribolovaca, udičara, vršara, mrežara ...
U priobalnom dijelu hrvatske obale dugačke 1777 km, te u moru oko mnogih od 1244 otoka, otočića i hridi sve je manje skloništa i rupa, posebice do 20 – tak metara dubine, u kojima još uvijek „stanuju” hobotnice i ugori, a na morskom dnu je sve manje trpova, ježinaca, zvjezdača ... Prelovom ribe i morskih organizama more smo do te mjere „oslobodili od života” da iskusni podvodni snimatelji kažu da im treba i desetak urona da bi kamerom ulovili poneku ribu ili nekog drugog stanovnika mora. Kad dođu na naš Jadran mnoge ljude obuzme radost življenja, jer to čarobno lijepo more proizvodi hormon sreće. Ta navala sreće mnoge tako „pukne” da iz mora nastoje doslovno izvaditi sve živo i mrtvo, odnosno sve što mogu unovčiti i kući odnijeti. Pritom ne mislimo samo na strane turiste. Ribe i drugi stanovnici mora stradaju od silne pohlepe čovjeka; počev od pojedinih profesionalnih ribara, zatim od dijela rekreacijskih i sportskih ribolovaca s valjanim dozvolama, te od hordi ilegalnih domaćih i stranih podvodnih ribolovaca, udičara, vršara, mrežara ...
Iz mora ljudi zapanjujuće grabežljivo vade i čupaju sve što ne uspije pobjeći, od riba, rakova i mekušaca do trpova i ježinaca, odnosno, kako što smo već rekli, svega što mogu prodati. Posebice ljeti, kada potražnja za domaćom divljom ribom i plodovima mora premašuje ponudu. Jednostavno, što su nam plaže punije, to nam je more praznije. U tom genocidu u podmorju u velikom broju sudjeluju i stranci, koji se nerijetko „sakriju” iza recimo jednotjedne ribolovne dozvole, te love ili sakupe daleko više od zakonom dozvoljenih do pet kilograma ribe ili morskih organizama plus jedan trofejni primjerak. Rekreativci i sportski ribolovci nisu dužni prijavljivati svoj ulov, koji nerijetko završi u prodaji. Profesionalni ribari tvrde da su glavni problem kad je riječ o pretjeranom izlovu ribe i ostalih morskih organizama u priobalnom dijelu upravo ti brojni „sportaši” i rekreativci, dok druga strana tvrdi da su upravo profesionalni ribari opustošili more svojom pohlepom, i to prvenstveno koćama.
„Tradicijski” način krivolova
Iako su hobotnice brzo rastuća vrsta, koja u godinu dana može doseći težinu veću od dva kilograma, čovjek ih tako nemilosrdno izlovljava da su na nekim dijelovima našeg priobalja i otoka veći primjerci postali prava rijetkost. Pritom ih ne spašava ni činjenica da su to vrlo inteligentna bića, koja znaju kako se kamuflirati i uteći predatorima. Zanimljivo je spomenuti da hobotnice imaju tri srca, dva mala i jedno veliko, te plavu krv, jer je obogaćena bakrom, ali protiv modre galice i čovjeka s ostima te podvodnih ribolovaca nemaju nikakve šanse. Inače, mužjak hobotnice ugiba nakon parenja, a ženka nakon što položi i odnjeguje jajašca iz kojih se izlegu ličinke.
U hrvatskom priobalju sve je manje hobotnica
„Gledam kod jednog našeg velikog otoka dvije barke u krivolovu: prva lagano vuče vreću s modrom galicom, koja je toksična za morske organizme, a ubrzo iza nje dolazi druga barka iz koje čovjek s ostima ‘tuče’ hobotnice istjerane iz skloništa. I ne rade tako od jučer ... postalo je to već ‘tradicijski’ način krivolova. Ovoga ljeta ribari prodaju prekupcima kilogram hobotnice po 80 kuna, a oni ih na ribarnicama u manjim mjestima nude po 180 kuna za kilogram. Neki govore kako su prijašnje generacije ribara vodile računa da ne dođe do prelova. Iskreno, mislim da je jedina razlika od prije i danas u tome što je nekada ulov uveliko ovisio o snazi mišića ribara, odnosno nije bilo tehničkih pomagala, prvenstveno brodskih motora, agregata, vinčeva ... pa koće nisu mogle preorati morsko dno, a nije bilo ni moćne rasvjete, tako da plivarice nisu noću svijetlile kao ‘Las Vegas’,” rekao je za BURZU NAUTIKE jedan profesionalni ribar sa srednjeg Jadrana.
Mali jastog je tri puta zapeo u vrši
Mali jastog (na slici) imao je sreće, jer je čak tri dana za redom zapeo u vrši jednog podvelebitskog škampara, i to na raznim pozicijama u moru. Ribar ga je svaki put pustio u more da živi i odraste ako bude imao sreće. Da je taj mališan jastoga završio u mreži neke koće vjerojatno ne bi preživio u masi ribe, rakova, mekušaca i svega ostalog, uključujući i smeće, što s morskog dna postruže te na svjetlo dana izvuče taj nemilosrdni ribolovni alat.
Mali jastog je imao sreće; u tri navrata je ušao u vršu jednog podvelebitskog škampara koji ga je svaki put pustio natrag u more
„Kao što plug ore zemlju, tako pridnena koća prevrće morsko dno do 30 cm dubine, uništavajući pritom staništa riba, rakova i ostalih morskih organizama. Jedino dobro što koća pritom čini je što s morskog dna pokupi silnu plastiku i ostalo smeće. Držim da broj koćarica treba još više smanjiti, a država od njihovih vlasnika otkupiti povlastice te ih tako obeštetiti. Jedno vrijeme dobro se živjelo od ulova sitne plave ribe, pa je došlo do pomame za što većom zaradom. Tako su neki odvažniji prije 10 - 15 godina kupili još brod ili dva, ali vremena su se promijenila, smanjenje ribolovnih kvota je učinilo svoje, zarade su postale puno manje pa sve više ribara bježi od tog posla. Danas nije lako naći ni posadu za ribaricu, jer sve manje ljudi prihvaća biti mokar, promrzao i smrdljiv za pet - šest tisuća kuna mjesečno, dok su ne tako davno zarađivali nekoliko puta više,” kaže spomenuti škampar koji je malog jastoga tri puta vratio u more.
Dođeš na mjesto iskrcaja i sve ti je jasno
„Ilegalne vrše i parangale sve je teže naći u moru, jer mnogi krivolovci više ne ostavljaju sinjale (oznake) na površini mora kako bi poslije mogli pronaći mjesto gdje su potopili te alate, već sada pomoću GPS – a na pametnom telefonu na karti označe željenu lokaciju. Kasnije pomoću GPS signala na mobitelu vrlo precizno mogu pronaći te vrše i parangale da pokupe ulov.
„ U ribolovu na moru vam je slično kao i s iznajmljivanjem apartmana, uglavnom se kontroliraju oni koji su registrirani, a oni koji rade u ilegali „ ne postoje”. Za kvalitetnu kontrolu ribolova samo na sjevernom Jadranu trebalo bi barem deset brodova, a to bi za državu bio ‘preskup sport’.
Međutim, prekršitelje u ribolovu organi vlasti ne bi trebali ganjati po moru, već ih samo treba sačekati u lukama i lučicama kad se vraćaju iz ribolova, te na mjestu iskrcaja prekontrolirati njihov ulov i ribolovne alate. I odmah je sve jasno”, mišljenja je jedan profesionalni ribar.
Ježince doslovno ubija tvrdnja da imaju ljekovita svojstva
Od susjedne Italije pa do Azije se smatra da konzumiranje mesa i ikre ježinaca doprinosi sprječavanju razvoju malignih bolesti, a navodno pospješuju oporavak nakon kemoterapije i zračenja. Pomažu, između ostalog, i pri normalizaciji rada štitnjače te poboljšanja probave. Ikra se rabi i u izradi maski za „peglanje” bora na licu. U prilog ježincima ne ide ni činjenica da konzumiranje njihove ikre može „popraviti” rad prostate, a pozitivno utječu i na „ljubavno veselje”, odnosno libido.
Hobotnice, ježinci i trpovi bježe u dubinu
U podmorju je nasilje podvodnih ribolovaca nad ribljim svijetom tako veliko da ribe panično bježe kad vide ronioca s podvodnom puškom, dok se ne boje ronioca „naoružanog” podvodnom kamerom. Pojedini kapitalni primjerci riba koje su bile zaštitni znakovi pojedinih ronilačkih lokacija, posebice ugori, stradali su nakon što bi podvodni ribolovci te svoje žrtve prethodno „snimili” na društvenim mrežama. Iz tog razloga lovci s podvodnim kamerama prilikom javne objave fotografija i filmova više ne navodne točnu lokaciju snimanja.
Prema kazivanju ronilaca trpovi, ježinci i zvjezdače bježe pred krivolovcima u veće dubine
Uloviti „baju” sitne plave ribe što bliže kuće
Plavi dizel je sve skuplji, pa ribari nastoje loviti što bliže matične luke, kako bi trošak po izlasku na more bio što manji. Kako nam je rekao ribar s jedne riječke plivarice, uloviš u Kvarneru „baju” - dvije srdela ili inćuna i zadovoljan si što si pokrio troškove, a nešto si i zaradio.
Najveću koćaricu na svijetu Atlantic Dawn sagradila je pohlepa
Najvećom koćaricom na svijetu, dužine 144 m, smatra se Atlantic Dawn, koja je izgrađen za irskog naručitelja u Norveškoj potkraj devedesetih godina minulog stoljeća. Projektirana je tako da dnevno može uhvatiti, preraditi i uskladištiti (zalediti) 400 tona ribe, uz sveukupni kapacitet od 7.000 tona. Međutim, Atlantic Dawn nigdje u EU nije mogao dobiti potrebne dozvole za ribolov, pa je na kraju ta 63 milijuna eura vrijedna „tvornica smrti za preradu ribe”, kako je odmah nazvana, zaplovila kao trgovački brod. Jedno vrijeme je taj brod ribario u vodama Mauritanije, a kasnije je prodan, te je promijenio ime.
Inače, najveći brod samo za preradu ribe na svijetu je ruski Vladivostok 2000, koji je servis koćaricama s kojih prihvaća te obrađuje i skladišti njihov ulov.
Za kamenčić s plaže na Skiathosu kazna i do 1000 eura
Na jednoj riječkoj plaži gledam muškarca i ženu kako u plastične kante trpaju šljunak, uglavnom oblutke koje su more i valovi doista umjetnički obradili. Taj svoj „ulov” munjevito su ubacili u prtljažnik automobila.
Tu svoju krađu djelića plaže opravdavali su činjenicom da će preko zime jugo i valovi ionako odnijeti taj šljunak. Na grčkom otoku Skiathosu u Egejskom moru vlastima je dodijalo da im turisti osiromašuju jednu plažu odnoseći s nje nezakonito lijepe bijele kamenčiće pa su donijeli odluku da kradljivcima tih suvenira može biti izrečena kazna i do 1.000 eura.
Bilo kakva usporedba s očuvanjem naših plaža i podmorja ne bi imala smisla, mogla bi samo razljutiti javnost.
...
