1. Riječ urednika

Kome treba uvođenje reda?

Skoro svako jutro ekipa se nađe na kavi. Uglavnom društvo poduzetnika, onih malih koji se zajedno sa svojim zaposlenicima bore za preživljavanje. Troje, četvero ili petero poslodavca i ukupno stotinjak zaposlenika. I teme su u skladu s trenutkom u kojem se nalazimo. A one su uglavnom iste i aktualne.

Prelistamo novine, komentiramo što je toga dana servirano narodu, tko je koliko maznuo, tko je i na koji način nešto kupio, prodao, tko se bespućima birokracije provlači kao zmija kroz visoku travu, tko je s kim umrežen, tko je podoban i sposoban, a tko je divljač za odstrel... Cijela je Hrvatska zapravo jedno veliko selo. Kad posložite mozaik od razbacanih informacija shvatite kako funkcioniraju život i poslovanje u ovoj državi. Kad se usporede poslovna, pa i životna iskustva, vidi se kako sve te priče imaju iste fabule, i onda shvatite da sustav koji je prije funkcionirao po ključu stranačke podobnosti, nepotizmu, korupciji i nečinjenju, na isti način funkcionira i danas, iako se svi zaklinju kako tome nije tako i da se, evo od ovoga časa, konačno uvodi red u Lijepoj Našoj. Na dnevnom redu su i aktualni novi zakoni, izmjene i dopune postojećih, nove uredbe i odredbe koje se tiču našeg poslovanja, barem one koje uspijemo pohvatati i za koje znamo. I uglavnom se čudimo kako oni koji slažu takve zakone u većini slučajeva nemaju veze sa stvarnim životom, i kako su se odavno posvađali sa zdravorazumskim logičnim razmišljanjem i zaključivanjem. Često nažalost možemo samo konstatirati kako mnoge stvari u novim zakonima nisu provedive u realnom životu. A na kraju svakog takvog zakona stoji iznos kojim izvršni represivni aparat može reketariti ako procijeni da se odredbe zakona ne poštuju. Kvaka je zapravo u tome da u većini slučajeva odredbe zakona svatko može tumačiti kako mu odgovara. Sudske presude za ista djela često su potpuno oprečne i razlikuju se od suca do suca. Svaki inspektor ima svoje kriterije za svaku stvar, osim ako unaprijed nije dobio konkretne upute i zadatak koga i za koliko treba oderati. Nažalost jednako tako često možemo konstatirati da se isti zakon ne primjenjuje jednako na sve, jer  i tu je bitna veličina i stranačka boja.
Polako prevladava raspoloženje kako je borba s vjetrenjačama, odnosno birokracijom unaprijed izgubljena bitka. Svakodnevna prijetnja implementirana u nove zakone stvara tjeskobu i nesigurnost. Osjećaj da ti sve više zavlače ruku u džep i pokušavaju izvući  i posljednji novčić koji bi sigurno mogao bolje upotrijebiti nego što će se to dogoditi ako završi u državnoj kasi, stvara osjećaj nemoći, djeluje deprimirajuće i rezultira sve većim zatvaranjem i pokušajem spašavanja barem onoga što je do sad stvoreno. I umjesto da razgovaramo o tome kako će tko od nas unaprijediti i proširiti proizvodnju, povećati trgovinu, kupiti neki novi stroj, zaposliti nove ljude, zaključujemo da je najbolje primiriti se što je moguće više, smanjiti troškove, otpustiti one koji nisu najnužniji, smanjiti narudžbe, a možda kao najbolje rješenje i zatvoriti tvrtku i pustiti nek' sve voda nosi! Naslušali smo se tijekom ovih godina optimizma bez pokrića, mnoštva priča o strategijama, velikim strateškim investicijama koje će pokrenuti gospodarstvo... Projekti su još uvijek pred ulaznim vratima, pravih strategija razvoja nema ili su uglavnom neprovedive, i dalje skidamo gaće globalnom kapitalu i MMF-u, a u međuvremenu ispod cijene prodajemo ono što nam je preostalo samo kako bismo vratili dug, da bismo se onda u narednim godinama mogli nešto povoljnije zaduživati?!? Istovremeno je  šezdesetak tisuća pravnih i tristotinjak tisuća fizičkih osoba blokirano zato što ne mogu ispunjavati svoje obaveze. Ako nastavimo ovim tempom, za godinu dana većina tvrtki u realnom sektoru i većina stanovništva bit će u blokadi! Ali država će se i i dalje truditi uredno isplaćivati svoje obveze prema stranim kreditorima. Samo s kojim novcima? Tko će puniti prihodovnu stranu proračuna? Spas leži u radu i proizvodnji. A nama da bismo zaradili i platili ono za što ste nas zadužili, treba samo malo optimizma, ali ne deklarativnog s figom u džepu i novim zakonima koji guše, već onog realnog s pokrićem. I molim vas, nemojte više uvoditi red, jer svojim ste redom već napravili previše nereda. Samo nas pustite da radimo...