More nije samo medij po kojem se plovi iz razonode. Ono nas hrani, njime nam dolaze sva dobra koja koristimo i koja nam trebaju. I kao takvo zaslužuje da se o njemu brinemo na dobar način. Hoćeš, nećeš stalno se vraćam odnosu do mora i to najčešće onom ekološkom. A zapravo bi to trebalo gledati puno šire, te na kraju kao obavezu uključiti ekologiju u tu priču.
Tako osjetljiv medij u kontaktu je s mnogim rizičnim elementima, od plovila koja njime plove i koja ponekad trajno završe u njemu, do motora koji, a danas znatno manje nego prije, onečišćuju to isto more. Crne vode su sljedeće na tom neslavnom popisu, a tu je i prekomjeran izlov. More nam je toliko oprostilo i oprašta no naslućuje se prema riječima onih koji se bave zaštitom, da je moru dosta naših, oprostite me na izrazu, sranja. Zanimljivo istraživanje, čini mi se negdje 2018. godine, je pokazalo da se Escherichia coli ne uspije iščistiti iz frekventnih uvala na Jadranu od kraja jedne do početka sljedeće sezone, a što nije nimalo dobro. Njena pojava u uzorku mora je inače posljedica ispuštanja fekalnih, odnosno crnih voda. Ovo ne čudi jer je količina plovila, što vlasničkih, a posebno čarter plovila, enormna. Jesmo li mi kao država spremni nositi se s ovim brojem plovila i nadzirati ne samo crne vode, nego i ostale prekršaje kojih smo stalno svjedoci.
Sa strane vlasti to se pokušava regulirati i sanirati, te je realno napravljen pomak. No osim s one zakonske i strane pravilnika koji su jasni, tu je i surova praksa. Određeno je da se crne vode ne smiju ispuštati u more, makar ne bliže od 12 NM od obale. A gdje da ih se prazni? Nekoliko vakuumskih uređaja za prikupljanje crnih voda koliko sam vidio u marinama nije dovoljno i mazanje je očiju javnosti.
Dok neki razmišljaju o održivoj plovidbi i što manjem nepovoljnom utjecaju na more, te održivom nautičkom turizmu mi još kaskamo s provođenjem nekih osnovnih stvari. Dio smo EU i dovoljno je ugledati se u bolje od nas. Neke zemlje su recimo zabranile korištenje motora s unutarnjim izgaranjem u nekim osjetljivim i zaštićenim područjima i to se provodi bespogovorno. Uvedimo to recimo za područje Mljeta, Kornata i Brijuna u dijelu kanala i unutarnjeg mora srednje Dalmacije. Imamo li mi snage to napraviti ili je pritisak profita i lokalnih osobnih interesa snažniji? Istina, od nečega treba živjeti u turizmu, platiti porez da nam svima bude bolje, ali valjalo bi možda malo se posvetiti i stvarnoj brizi pa da i mi možemo reći da imamo održivo more.
