Jadran je gotovo pust, a koćarima se ne nudi alternativa

BN 255
| 2.12.2022 | Piše:
Ana-Marija Vizintin
| Foto:
Arhiva Burze Nautike


O ovom vrućem krumpiru razgovarali smo s iskusnim roniocem Matkom Pjatinom koji razmišlja za obje strane – i za naše ribare, ali i za naše izmučeno podmorje I život u njemu

Bombastični i stravični podaci poput onih da je upravo Jadran od cijelog Sredozemlja u posljednjih 50 godina izgubio najviše ribe (čak 50%!) ili onoga da su koćarice u posljednjih 65 godina odbacile više od 400 milijuna tona morskih života, ili pak onoga da do 2050. godine možemo očekivati potpuno prazna mora ako se nastave, kako ih nazivaju, okrutne ribolovne prakse poput koćarenja – mogu nas zatresti na trenutak, no to samo po sebi neće riješiti realan problem: mora i oceani trebaju regeneraciju, nešto se tu promijeniti mora!

Osobito na Jadranu gdje su u upotrebi još uvijek brojni, tradicionalni ribolovni alati. Usporedbe radi, u Hrvatskoj se još uvijek koristi oko 150 različitih alata, dok je u nekim svjetskim ribolovnim zonama taj broj sveden na 5 do 6, kazao nam je Matko Pojatina, angažirani instruktor ronjenja i veliki eko-aktivist u čišćenju podmorja. Inače, Pojatina je i dobitnik nagrade Ponos Hrvatske za 2020. godinu:

- Kada su vam dostupnije veće dubine, onda i više vidite, primijetite kakvo je realno stanje pod morem, ono koje se ne vidi na obalama, pogotovo uz javne plaže. Ja bih to stanje opisao jednostavno – katastrofalnim. Recimo oko južnih otoka poput Mljeta, Korčule, Lastova, Kornata imamo veliki problem naplavnog otpada s juga, iz Albanije i Crne Gore. Naime, kod njih su neka veća smetlišta smještena upravo na riječnim koritima kao što je ono rijeke Bojane. Taj otpad onda rijeka nanese do mora, a zatim on "putuje” s juga sjevernije na Jadran gdje tone, a da nikad ni ne dođe do obale. Radi se o medicinskom otpadu poput rukavica, igli, mrtvim životinjama, plastici. Jedne godine smo na jugu izvukli čak 8 kubika takvog otpada, odnosno oko stotinjak vreća, ispričao nam je Pojatina.

 

 

Koćari ruju morsko dno jer im se ne nudi zamjena, iako rješenja postoje

Lokalna zagađenja pak, dio su, kaže Pojatina slikovito, "tradicije bacanja otpada u more”:

-Taj sporadični otpad koliko – toliko hendlamo, za razliku od naplavnog. Mislim da su vremenom naši ljudi ipak postali malo svjesniji, usudio bih se reći barem toliko da se otpad više u more ne baca javno. Sjećam se čišćenja podmorja unutar vale u Parku prirode na Dugom otoku. Pa tu je bilo toliko smeća, jako puno ronilačkih klubova čistilo je tu valu oko 7 godina.

Međutim – koće. Što je s koćarenjem oko kojeg se diže sve veća buka u javnosti i medijima? Pojatina je svjestan da su koće i ribolov općenito i dio tradicije, ali i izravna egzistencija za toliko hrvatskih ribarskih i s ribarskom djelatnošću povezanih obitelji.

- Moramo razumjeti obitelji koje žive od koćarenja. Pa zamislite samo da vam netko odjednom kaže da ne možete više raditi posao koji radite cijeli život. Ne smijete loviti, ne smijete prodati, tako da zabrana koćarenja nije opcija sve dok se ne pronađu druge opcije, što nije tako jednostavno. Oteti nekome kruh iz usta, onemogućiti ga da, primjerice, povrati kredit koji je "uložio” u brod i opremanje borda, složit ćete se, nije neka opcija. Nemojte misliti da ribari nisu svjesni problema. Kroz komunikaciju s ribarima o problemima koćarenja tijekom godina jasno je da oni itekako razumiju da je količina ribe premalena, a da more, s druge strane, treba obnovu. Zato je važno da im se pruži alternativa. Npr. da im se pomogne da svoje brodove prenamijene u turističke, ili da svoje djelatnosti potpuno okrenu turizmu na kopnu. Neselektivnim ribarenjem poput ovog s koćama je primjerice Šibenski kanal u jednom trenutku bio toliko preoran da u njemu nije bilo niti ribice! Lokalno stanovništvo se protiv toga borilo bacanjem krupnog metalnog otpada kao što su to olupine automobila, mašine za rublje, bojleri sve kako bi koća kod rovanja zapela i pukla. Kod uništavanja podmorja igraju i mnogi oblici ribolova koji se kod nas provode: profesionalni, sportski, rekreativni čiji ulov često završava na stolovima restorana "na crno”, zarade koju nitko ne kontrolira jer nisu registrirani za prodaju ribe. Pa samo kada gledate da djeca s rive bez dozvole za svoj gušt i zabavu love ribu, onda možete zamisliti kako može biti negdje na pučini, rekao je naš sugovornik.

 

 

Pojatina nam je dao i nesvakidašnji primjer kojem je svjedočio: u jednoj večeri od Žirja prema Italiji svjetlilo je ukupno 18! svjetala na jednom te istom mjestu. Time je ukazao da nisu samo koće problem, već cijela ribolovna "situacija” općenito. No, koće su specifične i možda uočljivijih posljedica jer one neselektivno sakupljaju sve s morskog dna kod čega nepotrebno stradava jedna velika količina ribe, a na dijelu po kojem je prošla koća neko vrijeme nećete imati apsolutno ništa više:

-Stvari se mogu prikazati jednostavno – pusti sada more da se obnovi da bi kasnije imao više. Riba se mrijesti, treba joj neko vrijeme, kao što je potrebno i da se ukupno poveća količina ribe. Pa i za vrijeme Jugoslavije znalo je biti određeno da se jedne godine smije loviti s jedne, a druge godine s druge strane otoka. Npr. u Jabučnoj kotlini je nakon trogodišnje privremene zabrane iz 2017. rezultat za ribolov bio fantastičan – količina ribe se udeseterostručila, škampi su došli na svoje gabarite od 20, 30 dkg, oslići su narasli, drugim riječima – riblji fond je značajno porastao. Ista je stvar s dubrovačkim ribolovnim područjem za vrijeme rata – 2, 3 godine ribolovci nisu mogli izlaziti na more zbog vojnih brodova. Nakon toga, riba se udeseterostručila! No-take zone u svijetu su normalna stvar, dok je kod nas normalno da u svakom parku prirode možeš na licu mjesta kupiti ribolovnu dozvolu, usporedio je Pojatina.

 

 

Peticija za zabranu koća na Jadranu

Udruga Prijatelji životinja zbog problematike koćarenja pokrenula je i peticiju za potpunu zabranu koća koju možete popuniti na linku: https://mailchi.mp/prijatelji-zivotinja/koce , a uz to i informirati se o frapantnim podacima poput onih s početka ove naše priče ili uz dopunu da je u zadnjih 50 godina Sredozemlje 34% ukupne količine ribe, od čega su najveći gubici zabilježeni upravo u Jadranu. Utjecaj koćarenja, nadalje, vidljiv je na oslobađanju velike količine ugljika iz morskog sedimenta koji utječe na zagrijavanje planeta i zakiseljavanje mora. Kiselost, pak, nepovoljno utječe na bioraznolikost vrsta u moru, a onda i koćarske mreže svakodnevno zahvaćaju morsko dno i neselektivno hvataju i uništavaju sve pred sobom. Tu je i argument boli onih riba, školjkaša, kornjača i morskih sisavaca koje se povučene koćom vraćaju natrag u more – ozlijeđene i, kažu iz ove Udruge, u velikoj patnji i boli.

...