Ako se vratimo dvadesetak godina unatrag, u vrijeme kada je krenula tranzicija nautičke proizvodnje plovila, opreme, brodske elektronike, zapravo svega, učinjen je velik iskorak u sigurnosti plovidbe. Novi materijali, sigurnosna i navigacijska oprema te novi trupovi pridonijeli su tomu da je, unatoč sve većem broju plovila na moru, broj pomorskih nezgoda realno manji. Koliki je u svemu tome bio utjecaj edukacije, a koliki represije? Koliko je na stanje utjecao način na koji smo dolazili do dozvola za voditelje brodica, a koliko je ono odraz društva u kojem živimo?
Dok mnoge europske zemlje posljednjih godina idu prema liberalizaciji sustava upravljanja rekreacijskim plovilima, Hrvatska ide u suprotnom smjeru, što nužno nije loše. Nakon teške nesreće u Splitskim vratima, u kojoj su život izgubila četiri češka nautičara, Ministarstvo mora najavilo je pooštravanje uvjeta za stjecanje dozvole za voditelja brodice kategorije B, najrasprostranjenije među nautičarima i vlasnicima plovila. Najavljuje se obvezno pohađanje teorijskog tečaja, uz praktični dio koji uključuje upravljanje plovilom. Država najavljuje i modernizaciju samog ispita, koji bi trebao potvrditi da osoba koja posjeduje dozvolu ima barem osnovna znanja potrebna za sigurnu plovidbu. Na prvi pogled paradoks s dozvolama očit je. Dok jedni popuštaju pravila, drugi ih postrožuju. No stvarnost je ipak složenija. Europska unija još uvijek nema jedinstveni sustav dozvola za rekreacijsku plovidbu. Tako Talijani za plovila do 12 metara duljine i snage motora do 40 konjskih snaga ne trebaju dozvolu, Slovenci sa svojom dozvolom mogu upravljati brodicama do 24 metra duljine, dok u Finskoj za velik dio rekreacijske plovidbe dozvole uopće nisu potrebne. Istodobno, mnogi nautičari iz tih zemalja dolaze u Hrvatsku polagati ispit za voditelja brodice kategorije B kako bi zadovoljili uvjete za najam plovila. Da postoji jedinstvena europska dozvola, svi bi imali jednaka pravila, jednako priznato znanje i jednake kriterije osposobljavanja. Takvo se rješenje spominje već godinama, ali još uvijek nije zaživjelo. Dok ga nema, svaka će država Europske unije tražiti vlastitu ravnotežu između slobode plovidbe i sigurnosti na moru.
Sigurnost plovidbe postaje sve važnija tema. Ne zato što su današnji nautičari lošiji od nekadašnjih, nego zato što je more sve napučenije. U srpnju i kolovozu Jadranom istodobno plovi oko 150 tisuća plovila. Na pojedinim područjima gustoća prometa već danas podsjeća na cestovni promet, a statistika je neumoljiva i pokazuje da je više od 80 posto pomorskih nesreća povezano s ljudskim faktorom. Tehnologija napreduje, sustavi nadzora postaju sve sofisticiraniji, promet se nadzire i dronovima, no odgovornost za kormilom i dalje ostaje nezamjenjiva. Možda upravo u tome leži odgovor na pitanje kakva će biti nautika budućnosti. Plovila će biti sve pametnija, a govori se i o mogućem uvođenju obveznog sustava praćenja, svojevrsnog AIS-a za sva plovila. No bez obzira na razvoj tehnologije, znanje, poštivanje propisa i kultura plovidbe ostat će temelj sigurnosti. Jer budućnost nautike ne određuje samo kakve ćemo brodove graditi, nego i kakve ćemo nautičare stvarati. A upravo će se na granici između sve veće slobode na moru i sve veće odgovornosti koju ona nosi oblikovati skiperi budućnosti.
