1. Jedrenje

Idealno vrijeme i rekordi

Svaka kalendarska godina nautičkoga časopisa ili završava ili počinje s jednom od najpoznatijih svjetskih jedriličarskih utrka. Naravno, riječ je o regati Sydney to Hobart

Drugi svjetski rat je završio tek par mjeseci ranije. Svijet je bio umoran od ružnih stvari. Svi oni koji su imali sreću da to mogu, pokušavali su što prije nastaviti s normalnim životom i zaboraviti na strahote rata. Tako su i članovi Cruising Yacht Club of Australia poželjeli proslaviti mir zajedničkim jedrenjem. Kad su upitali britanskoga mornaričkoga časnika kapetana Johna Illingwortha hoće li im se pridružiti sa svojom jedrilicom Rani, on je odgovorio da će sudjelovati samo ako se to zajedničko jedrenje pretvori u utrku. Za start je odabran Sydney, za početak dan sv. Stjepana, a za cilj tasmanski glavni grad Hobart. I ostalo je povijest...

Mnogo se puta u svojih 72 godine ova 628 nautičkih milja duga regata pokazala kao pravo iskušenje i za ponajbolje svjetske jedriličare, ali svi su se opet iznova vraćali ovoj regati jer tu se čovjek takmiči na mnogo razina; protiv drugih sudionika, protiv prirode, protiv samoga sebe...

Izazov je to kojem je teško odoljeti! I brojni su jedriličari koji mu ne odolijevaju, i ulažu sumanute iznose u jedrilice i stalne posade, samo da bi se okitili titulom pobjednika. Svakom od sudionika cilj je pobijediti, ali ispunjenje sna predstavlja rušenje brzinskoga rekorda, jer tada se čini kao da je ime dublje upisano u povijest ove mitske regate. A ove se godine dogodilo upravo to!

Na startu u sydneyskoj luci okupilo se 88 brodova koji su se borili za jednu od dvije nagrade: pobjedu u realnom vremenu i, među jedriličarima cjenjeniju pobjedu po premjeru. Sastav flote ove godine činile su posade iz 12 zemalja, od kojih je najegzotičnija bila posada broda Matador koju su pretežno sačinjavali Šveđani! Regatu je odmah po startu poveo upravo Perpetual Loyal. Bio je to veliki motivacijski čimbenik za ovu posadu koju je proteklih godina pratio peh. Nakon toga regata se zapravo pretvorila u dvoboj dvaju najvećih favorita Wild OatsXI i Perpetual Loyala. U fenomenalnim uvjetima za jedrenje, s idealnim vjetrom koji je brodovima omogućio najizravniji put prema cilju vodstvo je preuzeo Wild Oats XI, ali tijerkom 20. sata regate dogodilo se ono što ponajbolje opisuje izreka "dok jednom ne smrkne drugom ne svane".

Čini se da je sada red došao na Wild Oats XI da ispuca svoje pehove, jer ovo je druga godina zaredom da je Mark Richards, skiper Wild Oatsa XI bio prisiljen na odustajanje! Naime usred regate došlo je do kvara na hidrauličkom sustavu koji kontrolira nagib kobilice, i time je postalo jasno da je regata za njih gotova. Dalo bi se sada raspravljati je li ovo odustajanje bilo sportski čin. Ovaj kvar nije ugrožavao ni posadu ni brod, i jedino što jest bilo ugroženo je njihovo prvo mjesto, ali čini se da u vrhunskom jedrenju nitko više ne jedri jedrenja radi već da je cilj isključivo pobjeda, a ovdje je to čini se imperativ. Na kraju krajeva milijuni dolara su uloženi u brod, posadu, treninge, opremu... Tko je tu u pravu, to je tema za jednu drugu raspravu.

Osim njih ove godine odustale su još samo četiri posade, pa će ovo sasvim sigurno biti još jedan od podataka koji će se upisati u povijest kao regata s najmanje odustajanja.

Odustajanjem Wild Oatsa XI Perpetual Loyal ostaje praktički sam u utrci za prvo mjesto. Uvjeti su bili idealni cijelo vrijeme, a posada nabrijana sve izglednijim rušenjem rekorda. A onda se to i dogodilo! Rekord regate koji je držao Wild Oats XI popravljen je za skoro pet sati, i sada iznosi 1 dan, 13 sati, 31 minutu i 20 sekundi.

I prije nego krenemo dalje moramo još jednom naglasiti kako su ovi nevjerojatno povoljni vremenski uvjeti kumovali rezultatima koje će sada biti teško nadmašiti u bliskoj budućnosti. Najbolji dokaz za to je činjenica da su sva tri prva broda koja su uplovila u Hobart imala vrijeme brže od dosadašnjeg rekorda!

Drugi je do Hobarta doplovio novozelandski Giacomo (Volvo 70) s vremenom 1 dan, 15 sati, 27 minuta i 5 sekundi. Ali nije ta pobjeda bila tako jednostavna kako se možda na prvi pogled čini, jer Giacomu je neprekidno za vrat puhao kineski, točnije honkonški brod Scallywag, tako da je nakon odustajanja Wild Oatsa XI pažnja usredotočena na borbu za drugo mjesto. U napetoj završnici Scallywag je ipak uplovio kao trećeplasirani brod s jedva dvije minute zaostatka pred drugoplasiranim Giacomom, i dalje s vremenom koje je bilo bolje od dotadašnjeg rekorda.

Nije trebalo dugo čekati da bi se saznao pobjednik po premjeru. Vrlo brzo postalo je jasno da je posada Giacoma izvukla najviše iz svoga broda i da njemu pripada titula pobjednika regate Sydney to Hobart.

Napokon se sreća osmijehnula i Perpetual Loyalu

Nakon godina u kojima ih je pratio peh, Perpetual Loyal je napokon dočekao svoj dan! Da bi prejedrio 628 nautičkih milja trebalo mu je samo 1 dan, 13 sati i 31 minuta. Time je srušio postojeći rekord za skoro 5 sati! Zanimljiv podatak, koji će ponajbolje pokazati napredak jedrenja kroz povijest, pokazuje kako je Perpetual Loyal za punih 5 dana brži od, tada nevjerojatno brzog Illingwortha na Rani iz 1945. godine. Druga zanimljivost vezana uz rekorde je i ta da je ovo po dvanaesti puta da je srušen rekord regate tijekom 72 godine koliko se održava. Loyal je ovime napravio i još jedan pothvat. Nakon Nokie iz 1999. koja je poboljšala najbolje vrijeme za 19 sati i tako postala prvi brod koji je do Hobarta doplovio za manje od dva dana, upravo je Perpetual Loyal napravio najveći odmak od prethodnog vremena.

Prosječna brzina Loyala od nekih 17 čvorova, bila je dovoljna za pobjedu. I iako je Loyal zapravo plovio dosta brže, jer tu je ipak trebalo napraviti nekoliko bordada, što će reći da je realno prejedrio i znatno više od 628 nautičkih milja, on sasvim sigurno nije bio najbrži brod ikada. I u čemu se onda skriva tajna pobjede Perpetual Loyala? Je li to kvaliteta broda, uvježbanost posade, umijeće skipera, čudesan splet vremenskih uvjeta ili čista sreća? Pa, kako se sada čini u pitanju je sve to zajedno.

Iako je u sam brod uloženo na milijune dolara, to u ovom slučaju nije imalo neku presudnu ulogu, barem ne kod Perpetual Loyala, što se ne bi moglo reći i za njegovoga zakletog suparnika Wild Oats XI. Njega je tehnika, sasvim sigurno koštala pobjede. Tehnika, zapravo kvar na ljuljnoj kobilici bili su razlog koji je Wild Oats natjerao na odustajanje nakon 20 sati utrke. Time smo sasvim sigurno ostali uskraćeni za jednu iznimno napetu završnicu u kojoj bi na kraju vrlo vjerojatno do izražaja došli umijeće skipera i uvježbanost posada, jer ova dva broda spadaju među najsofisticiranije jedrenjake današnjice, i na ovogodišnjem izdanju samo su jedan drugome bili prava konkurencija.

Logično, Anthony Bell kormilar na Perpetual Loyalu, je po svršetku regate vrlo pohvalno govorio o svojoj posadi, naročito hvaleći njenu uigranost i požrtvovnost. Sasvim sigurno je u pravu, jer čini se da je posada iskoristila svaku priliku koju im je priroda pružila, i da je navigator Tom Addis fenomenalno iščitao vremenske prilike. A moramo biti iskreni i reći kako je upravo posada bila na najvećem iskušenju. Naime moramo znati da je Perpetual Loyal pratio veliki peh tako da ni 2015. ali ni slavljeničke 2014. godine nije uspio doploviti do cilja. U tome ga je 2014. godine spriječilo oštećenje trupa izazvano udarom u neki plutajući predmet, a 2015. kvar na kormilu. Ne treba dakle mnogo mašte da se predoči zebnja i iščekivanje hoće li nešto baš u sljedećem trenu poći po zlu kako je to pošlo proteklih godina.

I sada dolazimo do faktora sreće. Prva velika sreća bila je ta da je sva oprema izdržala bez i najmanjega kvara, da su uspješno pojurili čistim komadom mora i da im je vjetar bio naklonjen od početka do samoga kraja regate. Upravo je splet sretnih okolnosti omogućio ovakvu pobjedu. A za sve je ipak najzaslužnije vrijeme. Upućeniji promatrači već su ranije čuli najave kako bi upravo na ovoj regati mogli zavladati idealni uvjeti, kakvi se susreću jednom u sto godina.

Vremenski sustav sastojao sye od snažne anticiklone koja se ustalila nad Tasmanovim morem tako da su po rubu zapuhali snažni, ali ustaljeni vjetrovi iz sjevernih smjerova. Vjetar po svojoj snazi nije bio nešto pretjerano jak, jer puhao je nekih 30 čvorova, ali ono što jest utjecalo na ovakav ishod bio je njegov smjer. Vrlo je vjerojatno da bi rekord možda bio srušen i pred 10 godina, naravno, pod uvjetom da je vjetar puhao ovom snagom iz ovih smjerova. Budući da su vladali takvi uvjeti brodovi su plovili po najkraćoj mogućoj ruti, s vrlo malo, ili čak bez letanja čim su napravili manovru oko otoka Gabo.

Drugi dodir sreće dogodio se na samom cilju. Naime kako je Hobart grad na ušću rijeke Derwent tako se zadnji metri plove uzvodno, a da bi se plovilo uzvodno treba vjetra. I Perpetual Loyal je imao tu sreću da je u ušće rijeke Derwent uplovio rano ujutro dok je vjetar još uvijek puhao dovoljnom snagom, što mu je omogućilo da brzo doplovi do cilja. Samo nekoliko sati kasnije, taj vjetrić je prestao puhati, a brojni jedriličari morali su baciti čak i sidro kako ih rijeka ne bi vratila u more.

Pamtit će se ova 72. regata po idealnim uvjetima i po rekordu za koji se čini da će potrajati neko vrijeme. Većina sudionika tvrdi da nikada u njihovoj karijeri, a prosjek je dvadesetak odjedrenih regata na ovoj trasi, vrijeme nikada nije bilo ovako naklonjeno regatašima. Hoće li im se sreća nasmiješiti i ove godine, to ćemo vidjeti prvoga dana nakon Božića.