I opet nikome ništa...
BN 112Evo što sam napisao u listopadu 2008. godine (BN br. 85) "U svakom slučaju recesija je na vratima, a to znači da će ova, ionako slabašna proizvodnja biti u još težem položaju. Pad potrošnje na svim razinama neminovno će se odraziti na ukupnu proizvodnju. Jedino pozitivno što bi se moglo dogoditi je da se zbog smanjene potrošnje smanji i uvoz. Nažalost, i s izvozom će se dogoditi isto. Ostaje pitanje hoćemo li biti samo pasivni promatrači ili će netko od kreatora hrvatske ekonomije u svemu tome naći prostora za promjenu strategije razvoja i više se okrenuti sebi i vlastitim unutrašnjim mogućnostima".
I evo, krajem prosinca 2010. godine, dakle nakon "samo" dvije godine Vlada je konačno shvatila da nešto ipak mora poduzeti i Premijerka, nakon rekonstrukcije vlade, svekolikom pučanstvu svečano objavljuje da će konačno početi odbrojavanje i da će se rezultati pratiti svakog mjeseca, jer situacija je više nego ozbiljna. Ispada da smo u proteklom periodu gubili vrijeme ne radeći ništa, a i za one mjere koje su se donijele bilo bi bolje da nisu.
Povećanje trošarina na prodaju plovila s kraja 2009. godine malu je brodogradnju bacilo na koljena da bi ju kriza nakon toga dotukla do kraja. To je bila jedna od Vladinih antirecesijskih mjera. I nikom ništa.
Stotine projekata godinama čeka milost birokracije, lokalne ili državne. Milijuni eura su blokirani, nema novih radnih mjesta, lokalna zajednica, a i država, nepovratno gube milijune. Između ostalih, među blokiranima leže i planovi za gradnju desetak marina koji već godinama stoje samo na papiru i nikako da krenu u realizaciju. I nikom ništa.
Lokalni moćnici u sprezi s korumpiranim sudstvom mešetare zemljištem, namjenama i prenamjenama. Male i siromašne općine svoje proračunske deficite krpaju prodajom atraktivnih zemljišta, a općinske granice predstavljaju međe njihovih feuda u kojima se hrvatski zakoni tumače onako kako kome u datom trenutku paše. Ne treba puno pameti i vremena da se takve stvari istraže i sankcioniraju. Ali opet nikom ništa.
Pa čak se i borba s korupcijom vodi s figom u džepu. Teško se oteti dojmu da je dobar dio svega toga samo predstava za sirotinju i glasače i obračun s onima koji su se oteli kontroli. Jer dokle god su tzv. zviždači u državnoj nemilosti samo zato što su u tvrtkama u kojima su radili ukazali na korupciju, krađu, nepotizam i nesposobnost, dotle neće biti vjerodostojni. Umjesto da se takvim ljudima ponosimo, ističemo ih kao primjer, vratimo im radna mjesta i odgovarajuće ih nagradimo, oni su ostavljeni na milost i nemilost upravo onih koje su razotkrili. Pa čak i onda kad se njihove prijave pokažu točnima i kad se lopovi kazne, za njih i dalje nema milosti. I opet nikome ništa.
Zašto se cijena gradnje kilometra autocesta od početka gradnje do danas udvostručila? Nitko nema petlje ozbiljno istražiti ovaj hrvatski fenomen. Zašto smo primjerice toliko vremena i novca izgubili sa Zakonom o radnom vremenu? Zašto donosimo zakone bez pratećih pod-akata za njihovo provođenje, pa ih svatko tumači kako mu se svidi, što se sada primjerice zbiva sa Zakonom o boravišnoj pristojbi i vinjetama na brodicama? I opet nikome ništa.
I na kraju, zašto naši ministri o ničemu pojma nemaju? Zašto ne znaju što se događa u resorima kojima su na čelu? Čemu im onda služi vojska državnih tajnika, službenika, agencija i ureda kada i dalje uporno ne znaju što se oko njih događa? Znaju ponešto tek kada se radi o dobrim stvarima. Zapravo, tada oni sve znaju, jer zaboga, to je i njihova zasluga, pa je normalno da im na kraju pripada čast presijecanja vrpce.
Stoga, mislim da i dalje nikome neće BITI ništa, i sasvim sam siguran da ni mi zbog toga nećemo IMATI ništa.
