Gdje su nestala radna mjesta?

BN 123
| 23.4.2013 | Piše:
Marko Cvitanić


Cjelokupni današnji globalizirani svijet funkcionira raste i razvija se zahvaljujući trgovini, tj. kupovini i prodaji. Kupiti što jeftinije i prodati što skuplje. Često ne birajući sredstva. I to pravilo važi u svim segmentima poslovanja. Banka će vam prodati kredit od primjerice 10.000 eura i naplatiti ga 15.000 eura, kilogram krumpira trgovac će platiti 1 kunu, a prodat će vam ga za 3 kune, gradske vlasti će vam prodati parkirni prostor za 8 kuna sat, a nisu ga platili ništa, građevinari vam prodaju stan za 2.500 eura/m?, a koštao ih je 1.000 eura ili maje, i tako redom.

U predizborno vrijeme naslušali smo se svakakvih obećanja i proročanstava, a sve u stilu što bi bilo kad bi bilo. Izlaganja mnogih ekonomista, ma koliko oni uvaženi i poznati bili, svode se na prognoze i gatanja. Ističe se da su nelikvidnost i nezaposlenost izvor svih zala i nedaća koje su nas snašle, i kako se treba boriti za radna mjesta. A suštinu problema malo se tko usudi spomenuti. U skladu s tim načelom, veliki su igrači prije dvadesetak godina svoje pogone počeli seliti iz svojih skupih zemalja u jeftinije, prvenstveno Kinu, Indiju, Tajvan, Koreju. To je rezultiralo time da su se odselila i radna mjesta. Zbog jeftine radne snage profit se povećao, i mali broj ljudi je postao još bogatiji. U tim zemljama uslijedio je nagli uzlet razvoja.
Osvrnite se oko sebe; koliko stvari ima naljepnicu Made in China, Taiwan, i slično? Igračke, roba široke potrošnje, industrijska oprema... Skoro svi inoks proizvodi sigurno su s Dalekog istoka, pa okovi, pumpe, motori, elektronika i tko zna što još. Čak i ako govorimo o nekom poznatom američkom ili europskom proizvodu, to ne znači da nije napravljen u Kini. A sve su to nekada bili proizvodi koji su se proizvodili u našem bližem okruženju i tamo upošljavali ljude. Priče da ćemo mi proizvoditi sofisticirane proizvode i usluge, jer "oni" navodno za to nisu sposobni, samo je zavaravanje. "Oni" su u mnogim sektorima već pregazili zapadnu tehnologiju. Gdje ima novca, ni razvoj nije problem. Pa i proizvodnja svih vrsta plovila od gumenjaka preko megajahti do najvećih tankera je daleko odmakla. Nisu to više brodice od prije dvadesetak godina na koje smo samo odmahivali rukom. Mogu se uspoređivati s bilo kojim europskim proizvođačem.
Razmislite koliko ste od tih svakodnevnih stvari i vi mogli proizvoditi. Pitanje je samo po kojoj cijeni? I kome biste to prodali? Kada to podignete na višu razinu regije ili države, shvatit ćete da je zapadna ekonomija u pat-poziciji iz koje se još dugo vremena neće moći pomaknuti. Radna mjesta su se nepovratno preselila na Daleki istok, iz čega tek mali broj ljudi izvlači enormne profite. Zapadni svijet zasad još uvijek kupuje te proizvode, a kako nema dovoljno vlastitog novca jer premalo proizvodi, sve se više zadužuje u bankama koje u nedostatku stvarnog stvaraju virtualni novac. Jednostavno nema dovoljno posla, pa ni radnih mjesta, a rezultat toga je nezaposlenost i nelikvidnost, ista ona koja je i hrvatski kronični problem. Ne mogu svi biti vrhunski programeri, dizajneri, inženjeri ili tehnolozi. Mnogo je ljudi koji mogu i žele obavljati jednostavne poslove, u građevini, industriji, brodogradnji, obrtništvu... I sve dok za tu veliku većinu stanovništva nema radnih mjesta, neće biti ni izlaska iz krize.

...