1. Ribolov

Država i more

Mi Hrvati već se dvadeset i pet godina ponosimo činjenicom da imamo svoju državu. No, jesmo li opravdano ponosni na nju ili živimo u zabludi? Kako doći do odgovora na ovo pitanje? Jednostavno, trijeznom i detaljnom analizom, kao što se dolazi do odgovora na sva pitanja

Dakle što je država? Točnije što je to državni aparat? U samim začecima osnutka prvih sustava koje možemo okarakterizirati kao države, nastojalo se sustav organizacije obitelji, a onda i plemena dići na viši, mnogoljudniji nivo. U obitelji glava kuće određuje tko će što obavljati i kako će obitelj biti organizirana da bi opstala. Ali primarno, glava kuće je odgovorna za opstanak svoje zajednice. Odgovorna!

Isto tako, država je sustav u kojem se državni aparat, u ovom slučaju vlast, nametnula vještinama koje posjeduje i zaslužila čast i obavezu da svoje sljedbenike, odnosno građanstvo, vodi putem prosperiteta. Obavezu!

Zapitajmo se, imamo li mi državu koja ispunjava spomenutu ulogu? Odgovor je kategorički NE! Ali zašto se stvari i dalje ne pomiču s mrtve točke? Razlog je jednostavan. Ma koliko se bavili premišljanjima, i koja god da je stranka na vlasti bila bolja, ili bolje rečeno, ona koja je napravila manje loših poteza, sve to dovelo je do toga da je cijeli sustav otupio. Jednostavno izgubljena je nit vodilja, a to je, podsjetimo – obaveza da se narod vodi na način da mu se osigura najlakši, najbrži i najveći prosperitet.

A sad krenimo na konkretne teme bliske čitateljstvu koje čita Burzu Nautike.

Vezovi u sportskim, rekreacijskim lučicama

Kao Riječanin, Primorac, krenut ću od svoga kraja, jer prvo treba pomesti pred svojim vratima. Činjenica je da u Rijeci u posljednjih 35 godina nije napravljen niti jedan jedini vez. Broj stanovnika je rastao, što znači da se nove generacije žitelja odvlačilo od mora. I ma koliko se rado govori kako je Rijeka pomorski grad, umjesto da svojim stanovnicima približi primorski i pomorski način života ovoga kraja bogate pomorske tradicije, nove generacije domaćih ljudi Rijeke i okolice tjera se od mora. Možemo mi svakodnevno organizirati manifestacije poput Fiumare i Fiumanke, ali to nas neće učiniti pomorskijim gradom, sve dok građanima toga grada ne omogućimo izlaz na more. A preduvjet za to je da se omogući vez za njihove barke. Da ne spominjemo činjenicu da Rijeka nema niti jednu benzinsku pumpu uz more! Prva benzinska je u Opatiji, pri čemu treba spomenuti da je na njoj nemoguće pristati čim malo jače zapuše sa sjevera. Dobar dan pomorski grade!

Dakle, novih vezova nema, pa vez možete „dobiti" ili u jednom od odavno postojećih portića ili u jednoj od dvije marine (ACI Ičići i Opatija). Naravno da je vez u marini preskup većini građana koji barku koriste za otić na ribariju. A vez u portu se ne može kupiti (bar ne po zakonu) a dobiti ga legalno graniči s čistom znanstvenom fantastikom. Da bi se uspostavili pravedni sustavi dodjele veza donesene su stotine i stotine stranica klupskih pravilnika i statuta usklađenih za zakonom koji je koncesionaru, najčešće kakvoj udruzi, dodijelio pravo raspolaganja lučicom. U namjeri da se uspostave pravedni sustavi u kojima vez neće imati onaj tko ga može kupiti već onaj tko ga zasluži (?) dobili smo stanje u kojem do veza možete doći samo ako ste interes iskazali jako mladi i ako živite jako dugo. Nešto slično kao i mjesto u staračkom domu... A postoji i onaj naš drugi način. Naime pod uvjetom da ste savladali vještinu koju Hrvati jako dobro znaju – slalom kroz rupe u zakonu. I onda barku kupite, ali ju ne prepišete na sebe već ostavite ime korisnika veza, ili kupite samo šesnaestinu barke (upišete se u vlasništvo samo provene ašte koju ste kupili, što li?), ili… Rješenja ima mnogo, i sva su manje pravedna i poštena od onoga od čega se nastojalo pobjeći.

Djeluje mi nemoguće da zakonodavac još nije shvatio da od šume ne vidi stablo. Ili ga nije briga? Ono što sada imamo po portima, je činjenica da bez obzira na to da vezova kronično nedostaje, velika većina barki ne isplovi niti jedan jedini put. Kako to? Jednostavno. Korisnik veza uživa posjedovanje tog istog veza za simboličan iznos od nekoliko desetaka ili najviše stotina kuna godišnje. Istovremeno, taj vez ne može ustupiti drugoj osobi, pritom dobiti materijalnu satisfakciju što se odriče svoga veza. I tako imamo veliki broj ljudi kojima barka ne treba, i ne opterećuje ih to što ju posjeduju. Da im je barka u marini, i da na početku svake godine moraju odvojiti nekoliko prosječnih plaća za osiguranje veza, sigurno se ne bi tako odnosili prema tom, neprocjenjivom komadiću pomorskog dobra.

Dodatni problem je što na vezovima imamo plovila čiji se pravi vlasnici često više i ne znaju, jer su plovila u potpunosti ili djelom ostala upisana na bivše vlasnike. Ovo postaje stvarni problem tek onda kad se s barkom nešto dogodi, kad dođe do havarije ili do oštećenja susjednog plovila.

Je li rješenje baš toliko složeno i treba li one stotine stranica pravilnika dopuniti s još nekoliko stotina jednako beskorisno ispisanih stranica, ili bi možda bilo bolje krenuti potpuno drugim smjerom?

Recimo to ovako – ništa u ovoj državi nije više besplatno, plaćamo daleko banalnija dobra nego što je „parkirno mjesto" na najvrjednijem komadiću hrvatskoga teritorija, jadranskoj obali. Sasvim nam je normalno kad u zlatu plaćamo parking za auto u gradu, ili bočicu obične vode. I otkud onda ikome ideja da vez u moru treba biti obezvrijeđen na iznos minimalne takse?! Znam da djeluje okrutno, i opravdano će se postaviti pitanje je li fer opteretiti umirovljenika ili nezaposlenog s većim davanjima. Naravno da se uvijek može uvesti socijalna kategorija, ali može se i postaviti pitanje spada li osoba koja posjeduje plovilo u socijalnu kategoriju? I s druge strane, zašto socijalno ugroženoj osobi ne bismo omogućili da materijalizira taj vez koji mu je postao opterećenje, jer možda više nema sredstava za plaćanje goriva za barku, poreza na plovilo, održavanje… Da je moguće materijalizirati (čitaj prodati) vez, bilo bi lakše prodati i barku… Eh da, sad se postavlja ono pitanje, kako vez može prodati onaj tko je samo korisnik, a ne vlasnik veza? I ne može, neka ga proda vlasnik, dakle država, lučka uprava. Uz dogovor korisnika i potencijalnoga korisnika. Dogovor? Budimo pošteni, korisnik će pravo korištenja prodati novom korisniku, pri čemu neće platiti nikakav porez i to nije u skladu sa zakonom. Ali, to se i sada radi, tako da imamo nesređenu evidenciju korisnika vezova, a država od toga nema ništa.

Rezimirajmo; čovjek želi vez, i pošteno je da plati njegovo korištenje. Plaća lučkoj upravi s kojom sklapa ugovor. Da bi mogao sklopiti ugovor mora dobiti suglasnost od dosadašnjeg korisnika s kojim se „dogovara", kao i od udruge nosioca koncesije. Država je dodatno dobila svoje jednokratnom uplatom, novi korisnik je dobio vez, a bivši korisnik je dobio ono što je dogovorio s novim korisnikom. Dakle svi dobivaju! Lučice, odnosno udruge koje su nosioci koncesije trebaju zadržati ulogu filtra koji će voditi računa o tome što se može, a što ne vezati u portu. I ta društva ovakvim konceptom dobivaju jer će dio pasivnih članova zamijeniti ljudima koji znaju cijeniti činjenicu da imaju privilegiju koristiti komadić mora kao da je njihov, i samo njihov. Tko to ne cijeni nije svjestan činjenice koliko košta kvadratni metar obale uz koju je vezana njihova barka! Ukoliko bi se uvela i realnija godišnja naknada za vez, oslobodio bi se dio vezova koji se ne koriste. Ta naknada ne mora biti harač koji će s mora otjerati one skromnijih primanja, ali ipak trebao bi predstavljati iznos o kojem će razmisliti: je li im neophodan vez koji ne koriste?! Ovakvim konceptom pomakli bismo se s mjesta, i na Kvarneru bismo u dogledno vrijeme mogli za lijepog vremena imati pučinu načičkanu barkama. Tužno je biti sam na moru, naročito za lijepoga proljetnoga dana kad se može vidjeti samo kakva mala ribarska barčica.