Da nam živi, živi rad

BN 152
| 26.6.2014 | Piše:
Marko Cvitanić


Zanimljivo je bilo na hrvatskim televizijskim kanalima gledati izvješća kako se Prvi svibnja, međunarodni praznik rada, obilježava na različitim mjestima u svijetu, i kod nas. Masovni prosvjedi u svijetu uglavnom su bili mirni, ali na nekim su mjestima izazvali oštre reakcije vlasti i prerasli u ozbiljne sukobe. Uglavnom posvuda gdje je stanje isto, malo gore ili malo bolje nego u Hrvatskoj, radnici su masovno javno istupili iskazujući svoje nezadovoljstvo.

A u nas sve se opet svelo na kruha i igara. Samo u našem slučaju kruha tj. graha i kobasica je bilo malo, a igara skoro ništa, osim ponekoga sindikalnoga igrokaza. Time je još jednom prikazana sva bijeda ove naše jadne zemlje. Siromašni, gladni i obespravljeni jednostavno nemaju snage za još jednu bitku s onima koji upravljaju njihovim životima. Ako smo po nečemu u vrhu Europe onda je to po siromaštvu. Ali zanimljivo je da se o tome nikada ne vode velike saborske polemike, točnije o tome se priča mnogo manje nego o pravima i paradama LGBT osoba, o pravima i zločinima ustaša i partizana, ili o tome tko je koliko zadužio ovu zemlju... Siromaštvo je sramota, i stvara nelagodu. Naročito je neugodno kad o tome raspravlja netko čija su mjesečna primanja višestruko veća od godišnjih prihoda sirotinje. Oni koji o prehrani ne razmišljaju previše, jer o tome za njih brinu drugi, oni koje vozači vozaju kud im se prohtje, sva ona politička, crkvena, medijska i sva ostala elita, ne spada u skupinu onih kojima bi bilo ugodno govoriti o problemima s kojima se bore prosječni hrvatski penzioneri, nezaposleni ili pak zaposleni koji ne primaju plaću. Da stvar bude bolja, u sirotinju spada i mnogo onih koji rade i primaju plaću, ali tako mizernu da im ona jednostavno nije dostatna za plaćanje preskupih režija i abnormalno skupe hrane, a kamoli za život dostojan čovjeka. I baš ti najsiromašniji su najviše zgaženi, poniženi, opljačkani, obespravljeni. Ako je u jednoj državi 50% građana nelikvidno i ne može plaćati svoje račune, to je znak za uzbunu. A od akcija vidljiv je samo trud države u stvaranju privida da se nešto radi, ali zapravo je riječ o svakodnevnoj hiperprodukciji zakona kojima se zabranjuje, prijeti ili ograničava. Nažalost mnogi od tih zakon pisani su u korist povlaštene manjine, kako bi pomoću njih izvukla neku, samo njima dostupnu dobit. Ovo naše stanje Tacit je još u starom Rimu lijepo definirao: - Što je država korumpiranija, to je veći broj zakona! -
Nažalost previše se u ovoj zemlji bavimo posljedicama, a premalo uzrocima. Većina poteza vlasti, na svim razinama, temelji se na sanaciji posljedica, dok uzroke zaobilazimo u velikom luku. Da je bilo volje i znanja, stotine se malih tvrtki moglo spasiti i izvesti na put oporavka, posebno onih koje imaju kvalitetan proizvod i tržište. To bi značilo mnogo manje nezaposlenih, mnogo više ljudi koji rade i mogu potrošiti, a to bi donosilo i stalne prihode u državni proračun. I sigurno manju poreznu presiju koja uvijek na kraju najviše pogađa upravo one najsiromašnije. Osim globalne, i naše lokalne hrvatske krize, jedan od većih uzroka ovakvog stanja su i repovi privatizacijskoga tsunamija koji je na samom početku samostalnosti poharao ovu zemlju, i za što ćemo plaćati još desetljećima. U to su umiješane i banke, i fondovi, i podobni kadrovi i sve dosadašnje vlasti, na svim razinama. Možda upravo zato nema volje, a da znanja nema to je sasvim jasno, da se u tom segmentu riješe nagomilani problemi. Previše je smeća pometeno pod tepih, a čišćenje ne odgovara nikome, posebno ne onima koji su u tome sudjelovali. Zato i jesmo na začelju svih pozitivnih događanja u Europi, ali i u nama bližem okruženju. I dok temeljito ne očistimo i ne provjetrimo kuću, ne suočimo se sa svim smećem koje je sada pod tepihom, do tada će u ovoj zemlji i dalje padati sve što bi trebalo rasti, i rasti sve ono što bi trebalo padati.

...