1. Riječ urednika

Car je gol!!!

Nakon što je naša premijerka svekolikom pučanstvu prezentirala plan spašavanja Hrvatske, uslijedili su očekivano različiti komentari, i svi oni koji za sebe misle da predstavljaju neki čimbenik u ovoj zemlji smatraju potrebnim priložiti svoj, ovakav ili onakav komentar. A ministri su se ustrčali, predlažu reforme koje će uslijediti i zbrajaju milijune koje neće potrošiti.

Štednja na svim razinama, reforma zdravstva, pravosuđa, brodogradnje, poreznog sustava, državne uprave... Pitanje je što će uopće ostati od starih uhodanih sustava? Izgleda da u ovoj zemlji svih ovih dvadesetak godina ništa nije radilo kako treba. Ako je premijerka tek sada priznala da je car gol, postavlja se pitanje što su sve te vlade radile proteklih godina? I što su radili svi ti ministri, tajnici, savjetnici, saborski zastupnici, i sva ostala politička bulumenta? Izgleda da nisu radili ništa! Ako smo tek prije mjesec dana otkrili koliko smo zapravo duboko potonuli, i tek sada poduzimamo poteze za spas od bankrota i grčkog sindroma, u kojoj smo to mi zemlji do sada živjeli i što su svi ti na vlasti do sada radili? Teško je povjerovati da nisu znali što se događa, ali ako to kojim slučajem i je tako onda zbog neznanja uopće nisu kvalificirani za obavljanje poslova koje bi po opisu radnog mjesta trebali obavljati. A ako su mjesecima znali stvarno stanje, za što zapravo i ne treba titula doktora ekonomije, jer dovoljno je bilo pratiti statističke podatke o nezaposlenima, i onim zaposlenima, vanjskom dugu, stanju proračuna, proizvodnji, potrošnji, uvozu i izvozu i sličnim sitnicama, onda su krivi još i više, i to po pravnoj kvalifikaciji za nečinenje. Jer ako ste svjedok ubojstva, a niste ništa poduzeli da to spriječite onda ste krivi skoro kao i počinitelj. To pravilo dobro znaju naši haški osuđenici. I koliko je ljudi zbog njihova nečinjenja ostalo bez posla, koliko se tvrtki zatvorilo, koliko milijuna kuna nedostaje državnoj blagajni, i za koliko je milijardi eura narastao vanjski dug? I otkud sad odjednom toliko snažna želja i volja da se stvari promjene?

Sve ove mjere trebale su biti donesene i provedene već prije dvije godine. Da je bilo tako, sada bismo vjerojatno planirali za koliko će se u ovoj godini smanjiti vanjski dug ili bismo razgovarali o tome hoće li ove godine rast BDP-a biti 3 ili 5%. I kako sada povjerovati da će upravo oni koji su nas doveli u ovakvu situaciju znati naći pravi izlaz iz nje?

Činjenica je da sve ove mjere govore o štednji, smanjenju troškova, racionalizaciji, krpanju proračunskih rupa, ali tehnikom prelijevanja iz šupljeg u prazno, tj. koliko kome uzeti i kamo će se to preliti. Daleko od toga da štednja i racionalizacija nisu imperativ, naravno ako se provedu kako treba, ali sigurno nisu rješenje za izlazak iz krize. Nigdje se ne spominju mjere za oživljavanje gospodarstva, povećanje proizvodnje i potrošnje, stimulacija izvoza, stvaranje uvjeta za otvaranje novih radnih mjesta i bezbroj drugih stvari koje mogu pokrenuti gospodarstvo. Jer rashodi do neke granice imaju svoje opravdanje, nakon čega slijedi smanjenje potrošnje, slijedom toga i proizvodnje, pa smo opet u začaranom krugu. Upravo bi zato svi ministri s istim, ili još većim žarom, trebali surađivati s gospodarstvenicima i razraditi hitne mjere kako što brže i što više povećati prihode na svim razinama.

 Hrvatska je sada kao probušeni balon iz kojega curi na sve strane. Milijuni kuna se odlijevaju u privatne džepove kroz javne natječaje, neodgovorno i nestručno poslovanje u državnim tvrtkama, brojni su i nepotrebni državni uredi i agencije, stečajevi posrnulih državnih tvrtki razvlače se godinama, stotine tisuća kvadrata državnog zemljišta bivših vojarni leži neiskorišteno... da spomenemo samo neke od bezbrojnih primjera neodgovornosti i neznanja vladanja...