1. Riječ urednika

Brodograđevna velesila?

Hrvatska mala brodogradnja je klinički mrtva. I to je jedina prava ocjena stanja u ovoj branši. Načele su ju svjetska kriza i recesija, a završni udarac u zadnjem kvartalu prošle godine zadao joj je Ministar financija suludim trošarinama. Ispravak bez pokajanja je ipak došao, nažalost prekasno.

Jer da su mali brodograditelji uspjeli odraditi narudžbe koje su imali, uz još pokoju novu, a koje su nakon toga otkazane, vjerojatno bi većina djelatnika u ovoj branši još radila i mnogi bi uspjeli preživjeti ovu 2010. godinu, iako mnogo skromnije od onoga kako je bilo krajem 2008. Ovako, kada je brod već počeo tonuti, Ministar je izvadio najveći čep na dnu i brod se strmoglavio u dubinu. Žive i preživjet će samo oni koji imaju neku dodatnu djelatnost ili se bave sitnim popravcima i remontom, ali i toga je sve manje. Dakle, ove male brodogradnje smo se riješili. Više ne moramo brinuti o ekologiji, a i inspektori svih vrsta imat će manje posla.

Sad je na redu ova takozvana velika brodogradnja, nekad davno treća u svijetu. Bahato i prepotentno odigran prvi krug privatizacije, u kojem je svaki od onih koji su imali prste u tom pekmezu imao svoje igrače i kalkulirao kako se možda mogu ponoviti privatizacije iz početka '90-ih kad su se tvrtke dijelile po babi i stričevima, propao je kako to i zaslužuje. I u prvom krugu bilo je onih koji su realno procjenjivali situaciju i kojima je sve bilo jasno, bilo je i razumnih prijedloga kako se problem brodogradnje jedino i može riješiti, međutim s njima naprosto nitko nije htio ni razgovarati. Postoji velika šansa da sve skupa dođe u ruke velikim igračima pa da priča završi kao Željezara Split, Sunčani Hvar, Dalmatinka Sinj, hoteli Haludovo i još bezbroj tvrtki koje su prodane pravim i podobnim svjetskim igračima. Posebnu ulogu imao je bivši ministar, koji ili nije znao ili nije shvaćao o čemu se tu zapravo radi. I kad je prvi krug neuspješno zaključen počeli su pritisci iz Europe. Ne treba se zavaravati. I njima je svakako zanimljivo da se što više naših brodogradilišta zatvori. Bit će više posla za njihova. A naš im je tadašnji ministar svašta obećao. Kraj drugog poluvremena se bliži. A to će po svemu sudeći biti i kraj utakmice. Nažalost, produžetaka nema. Tako su odlučili europski suci. Zainteresiranih ima kao i u prvom krugu. Ponuda, odnosno otkupljene dokumentacije ima, ali tek kada oni koji su je podigli shvate kolika je to rupa bez dna, tehnološki zastarjela, kadrovski upitna, gdje novih poslova nema, rijetki će stvarno i dati svoju ponudu. I to što se bude nudilo bit će daleko od onoga što se traži. Radnici sve više shvaćaju ozbiljnost situacije, obećanjima više ne vjeruju, nervoza u škverovima i u Vladi raste, i sve više sliči na tempiranu bombu koja može, ali i ne mora eksplodirati. Što je to rezervni plan ili plan B strogo je čuvana tajna. Konzilij brodograđevnih stručnjaka također nudi recepte za rješenje ove situacije, ali oni žive u drugoj galaksiji i sve je to daleko od realnosti i sadašnjeg trenutka. Želje i planovi su jedno, a stvarni život nešto sasvim drugo. Preorijentacija, specijalizacija i sve te lijepe, i za budućnost svijetle perspektive postale su nedostižne. Nažalost, vrijeme je potrošeno, novca više nema, i što je najvažnije, nema novih poslova. Narudžbe su rijetke, i kada bi ih sve stavili na hrpu ne bi na duži period mogle zaposliti niti jedno manje brodogradilište, a kamoli sadašnjih pet. Jedina sreća u ovoj nesreći je ta što će vjerojatno doći kraj dugotrajnom isisavanju novca iz brodogradnje, zahvaljujući kojem su mnogi koji su se u pravom trenutku zatekli na pravom mjestu, točnije u pravoj stranki, zgrnuli prava bogatstva. Milijuni kuna iz afere "Brodosplit" samo su kap u moru novca koji je kroz brodogradnju "zamračen", ili ako stvari nazovemo pravim imenom - ukraden.