Veliki intervju s prvakom svijeta u windsurfingu Enricom Marottijem: Ne zadovoljavam se sredinom...
Nijedna priča o svjetskom prvaku nije počela na dan proglašenja pobjednika. To je samo kruna rada, posljedica njegova načina života. Priča o svjetskom prvaku počinje znatno ranije, još u djetinjstvu…
Zanimljive su priče o svjetskim prvacima. Svi ih vole, svi im se dive, ali ono što zaista oduševljava su priče koje se čuju kako su ih svi oduvijek podržavali i vjerovali u njih. Nažalost kad to čujete u Hrvatskoj onda možete biti sigurni u jednu od dvije stvari: ili vam to govore ponosni roditelji, ili taj netko laže koliko je dug i širok! Sport je u Hrvatskoj zaista jedna nevjerojatna pojava, ali ta je pojava zapravo fenomen, obično obiteljski projekt. Nemaju tu ni narod ni država ništa s tim. Oni samo uživaju plodove silnog odricanja tih pojedinaca. Nijedna priča o svjetskom prvaku nije počela na dan proglašenja pobjednika. To je samo kruna rada, posljedica njegova načina života. Priča o svjetskom prvaku počinje znatno ranije, još u djetinjstvu…Tako je i s pričom o Enricu Marottiju, svjetskom prvaku u jedrenju na dasci. Mi smo odmah po njegovu povratku iz Danske iskoristili priliku i s njim napravili razgovor kako bismo makar malo približili priču o tome kako se postane svjetski prvak.
BN: Na početku Enrico, iskrene čestitke! Bila je ovo teška sezona, ozljeda iz Portugala u očima mnogih potpuno ti je zatvorila sezonu
Da, bilo je zeznuto. U Viana de Costello na jako teškim uvjetima s 45-50 čvorova vjetra izgubio sam kontrolu, izletio van i nezgodno pao i slomio nogu.
BN: Vratit ćemo se tome kasnije. Ipak radimo veliki intervju u kojem želimo pokazati kako je izgledao tvoj put do svjetskoga prvaka. Za početak reci nam otkud tvoja ljubav prema surfanju?
Surf me je opčinio dok sam još bio u Optimistu, jer smo s njima ujutro jedrili na tremuntani na Preluku.
BN: I što onda, odmah s Optimista na Surf ili priča ima neki posebni tijek?
Pomalo stereotipno, ali moja priča nije ništa posebna. Počinje negdje s 8 godina kad sam se našao u Optimistu. Moja je sreća bila da je to bilo u JK Opatija gdje sam imao super društvo. To mi je bilo jako važno jer ne bih se sigurno zadržao tamo 5-6 godina koliko sam jedrio u tim klasama. Rezultati me sigurno nisu držali, jer u to vrijeme baš i nisam imao nekih zapaženih plasmana. Nakon toga prešao sam na Laser 4,7, ali ni tu nisam nešto previše pokazao. Najbolje što sam odjedrio bilo je 4. mjesto na europskom prvenstvu do 15 godina. Nikako mi to nije išlo…
BN: I onda si prešao na Surf?
Pa i ne baš. Tata je surfao, a ja sam i dalje jedrio na Laseru, ali ja sam mu ga s vremena na vrijeme krao...
BN: U klubu ga nisi mogao posuditi?
Ma neee! Klub nema svoje barke. Ako želiš jedriti moraš si sam kupiti barku, odnosno obitelj ti to mora priuštiti. Nije to zezancija! Ja sam imao veliku sreću da su mi roditelji to mogli priuštiti. Bez njihove pomoći nikada ne bih mogao napraviti ništa! Klub daje nešto drugo, daju ti prostor, trenera, društvo, pomognu ti koliko mogu… Tako sam ja imao svoj Laser i tatin surf. U početku mu se to baš i nije previše sviđalo. Onda je on vidio da ozbiljno grizem, da stalno radim i radim, da sam stalno na moru, pa se tako i on pomalo počeo privikavati na to da je njegova oprema sve manje njegova, a sve više moja. A od prvenstva Hrvatske 2009. je i službeno postala moja. (smijeh)
BN: To si na kraju od njega i otkupio ili…?
A vidio je da to obožavam i nije imao nikakvih problema da mi da da uživam u tome. To je na kraju krajeva i njegova velika ljubav, i bilo mu je drago da mi može to priuštiti i pomoći i da sve ide super. Cijele 2008. smo tata i ja vozili na sve regate Kupa Hrvatske. Još uvijek sam ja vozio njegovu opremu, odnosno dijelili smo njegovo jer ja nisam imao ništa. Tek sam došao u novu klasu, učio sam. Nisam znao ni okret ispravno… ma ništa!
BN:Trenera nisi imao?
Gledao sam tatu i druge kako jedre. I to je bilo sve. Sve sam učio zapravo sam. Na volju. Na ludilo! Gledaš druge, analiziraš. Kasnije sam najveći napredak postigao s mojim mentalnim trenerom. Petar Nikolić mi je otvorio vidike kako pridodati tako nečem, ali doći ćemo do toga.
BN: Dakle vraćamo se u 2008...
Zašto spominjem tu 2008? Jer sam tada s tatom počeo ići na prve regate Kupa Hrvatske, a 10 godina kasnije sam postao svjetski prvak. To najbolje govori koliko taj put traje! Svih tih 10 godina ja sam radio kao budala, i cijela moja obitelj je bila ludo angažirana oko mene da uspijemo to napraviti. Ovo je naš zajednički uspjeh! Ja to nikada neću zaboraviti. Ništa ja to ne bih mogao napraviti sam! Mi u Hrvatskoj nemamo sistem. Uspijevaju samo oni koji su kontra sistema, oni koji upru iz sve snage, kao obiteljski projekt, ne gledaju nikog i samo tjeraju naprijed. Naravno pod uvjetom da ti najbliži to mogu priuštiti. Da bi uspio moraš bit kontra sistema!
BN: Kako je to izgledalo te odsudne 2008. godine?
Mi smo te 2008. odradili sve regate Kupa Hrvatske. Vozili smo sve regate. Kako ja nisam imao vozačku dozvolu tata me vozio svuda. Jedna od anegdota koja mi se uvijek vraća, i koja najbolje pokazuke kako je to izgledalo onda bilo je pri samom kraju sezone. Otišli smo na regatu koja se jedrila na Neretvi. Otišli smo tamo tjedan dana ranije i trenirali. Onda smo odjedrili tu regatu i odmah nastavili dalje, prema Vignju. Onda smo i tamo trenirali tjedan dana prije regate. Ne stvaramo nikakve rezultate, ali smo stalno na moru. I nakon tog Vignja, i skoro mjesec dana na cesti, potrpamo mi stvari i krenemo nazad prema doma istim putem, dakle opet preko Neretve. I čim smo vidjeli kako dobro puše na Neretvi, odlučili smo stati i još malo jedriti. Super je osjećaj ganjati surf tamo gdje Neretva ulazi u more, i onda smo mi tamo još malo jedrili. Nakon toga smo malo ubili oko i rano ujutro napokon smo se zaputili doma. Nekako oko 7-8 sati ujutro spuštali smo se s Vratnika i vidjeli da puše bura… samo smo se pogledali, a tata pita: - Šta ćemo stat? – a ja mu velim: - Pa stani! - I mi smo stali i tamo smo onda još u Senju vozili k'o dva luđaka! A ja ne mogu vjerovat kako i nakon tolikoga puta, toliko dana na moru mi još uvijek jedrimo… To sigurno nikad neću zaboravit! K'o danas se sjećam kako stajemo u Senju, ulazimo u more i opet jedrimo. Bilo nam je važno samo da smo na moru!
BN: Kako ste s opremom? Već ste tada imali dva kompleta?
Ne! Sve smo dijelili! Kako je tata teži od mene tako da sam ja uvijek mogao bit za jednu veličinu manje. I tako smo rotirali opremu kako je jačao vjetar… Baš tamo u Senju na buri počeo sam raditi prve jibeove na moru.
BN: Koliko si se odmarao nakon te turneje?
Ništa! Čim smo došli doma, čim sam se najeo i naspavao, odmah drugi dan sam izašao ispod kuće na tramontanu! Odmah drugi dan zajedrili smo nas dvojica na tramontani, i tamo sam onda i doma počeo raditi prve jibeove u glisiranju. Tu su se na neki način desili moji prvi jibeovi u glisiranju, a oni su dosta bitni...Sredinom 2008. godine, negdje u kolovozu, ili početkom rujna, bila je zakazana regata na Preluku. I ja sam se jako počeo pripremati za tu regatu. Tu sam doma! Sve dotad bila su neka 15. ili 20. mjesta. Nikako mi nije išlo, nisam znao ništa! Sjećam se da sam na prvenstvu 2008. završio prvi u luzer finalu, a to je neko 16. - 15. mjesto! Ali ja sam znao da mogu i više i bolje! Znao sam da za sada polako napredujem, učim, ali i da mogu puno više.
Samo o toj regati na Preluku sam razmišljao. Znao sam da sam doma, i da tu mogu odjedrio dobro. To je prava prilika: spavam doma, u svom krevetu, kuća mi je odmah iznad, tu na Costabelli, vidim je iz polja! I ja sam za tu regatu trenirao k'o budala. I onda mi se dogodi da na dan regate ne puše… I ništa, ja i dalje nastavim trenirat… ok, ne puše… to je dio sporta, ali znao sam da sam mogao pokazat da sam doma dobar. Nakon toga je bila regata u Pomeru u rujnu. Na nju nije došlo dosta Dalmatinaca, pa konkurencija nije bila strašno velika, ali bili su svi sa Sjevernoga Jadrana i tu sam ja po prvi put bio 3. Prvi put sam stao na postolje u Hrvatskom Kupu! Svjestan sam da to nije bilo ni blizu čisto, bila je to teška borba. Jedva sam to nekako izvukao, ni sam ne znam kako. Pomer, 2008. Prvo postolje… Tad sam vidio da mogu i da mi je to jako fora, da to jako volim i da mi tu dosta pomaže ono prijašnje znanje jedrenja iz Lasera, i da uživam u svemu tome. I da je to gušt!
Nakon Pomera sljedeća regata bilo je Državno prvenstvo 2009. I to doma! Na Preluku! I ja sad znam da pred sobom imam 8 - 9 mjeseci za pripreme. Samo doma treniram pun gas koliko mogu. Svaki slobodni trenutak provodio sam na moru. Tada sam čak dobio i kondicionoga trenera Petru Paramikić. Regata je bila tamo negdje u lipnju. Ja sam bio toliko mlad da u klubu nisam ništa organizirao, ja tada sam samo jedrio. I sjećam se da ja tamo nisam bio ni na mapi za pobijedit, niti blizu, ništa. Nitko od mene nije očekivao ništa, tek sam počeo, ali nekako ja sam ipak uspio pobijediti na tom Državnom! Imao sam dosta sreće, ali nešto sam valjda i zaslužio! To mi je značilo jako puno!
BN: S 18 godina postao si prvak Hrvatske, vjerojatno najmlađi prvak. Kakve su bile reakcije konkurencije?
Pa svi su mislili da mi se posrećilo. A mene je upravo to natjeralo da uprem još više i svima dokažem da se to nije dogodilo slučajno. Osim toga, tata me je za nagradu pristao vodit na europsko juniorsko prvenstvo!
BN: Dakle tata mora financirat put na Europsko prvenstvo jer Savez ne može poslati državnoga prvaka na regatu?
Nažalost tako je. Ja ne volim kukat, bilo je kako je bilo, i ja sam imao sreće da sam mogao otići na europsko. Pitao je on mene koju bih nagradu želio za pobjedu, mislio je da ću ja tko zna šta reć, a ja sam rekao da bih ja na europsko. I tako smo otišli. Od tog trenutka naša oprema je i službeno postala moja! Prvo sam ja uzimao njegovu, onda smo je neko vrijeme dijelili, a od toga dana tata je posuđivao moju opremu! (Smijeh)
BN: Kako je prošlo europsko juniorsko te 2009. godine?
Vozi me tata u Kiel. Naša prva internacionalna regata. Mi vozimo tu regatu i ja sam prvi plov startao jako dobro! Završio sam mislim 3. A onda smo platili danak toga što nam je to bila prva regata. Jednostavno nismo znali ništa. Ti dečki su ipak bili korak ispred mene i našega Kupa. Ipak je to međunarodna razina. Oni trgaju, drobe, svi redom dolaze iz velikih nacija, i svi oni su već tada imali nekoga koga su mogli gledati, od koga su mogli puno naučiti. Ja sam već tada bio dobar u Hrvatskoj, a tamo sam bio 13. Problem je bio u tome što sam morao naučiti sam. Zato su mi i pomogle te velike regate...Ima još jedna zanimljiva stvar s toga prvenstva! Te godine pobijedio je moj dobar prijatelj Maciek Rutkowski, koji je ove godine na svjetskom osvojio drugo mjesto, odmah iza mene.
BN: Ti si narastao, a on stagnirao?
Daleko od toga! I on je sada puuuno bolji nego što je bio onda, ali ja sam još bolji! Drugi je bio Sebastian Cornum, isto jedno od jačih imena u današnjem svijetu windsurfinga… Iz svake generacije juniora nekoliko imena nastavi i uspije u seniorskoj konkurenciji…
BN: Ali iskustvo s te regate donijelo ti je više od 13. mjesta?
Puno sam naučio. Bile su mi to prve regate, i puno sam na njima naučio. Počeo sam polako kužit koje perajice, kakva oprema… Nakon te regate naručili smo nešto od opreme tako da sam bio malo spremniji za sljedeću sezonu.
BN: Sad smo već na sezoni 2010.?
Te 2010. godine ja sam uspio osvojiti prvu medalju s nekog međunarodnog natjecanja. Bio sam 3. junior na europskom prvenstvu. To je bilo super! Pravi pokazatelj da ide kako treba. Direktno s te regate išao sam na Državno prvenstvo na Viganj gdje sam nakon dva plova bio prvi! I u trećem sam isto vozio odlično! Trebalo je samo ući u cilj... I onda, iz nepoznatog mi razloga ne okrenem bovu. I tako sam umjesto da osvojim medalju pao na neko 5.-6. mjesto…
BN: Razočaranje?
Za divno čudo ne! Nosilo me to što sam bio 3 junior Europe!
BN: Onda slijedi novi korak, odlazak u Brazil.
Opet je tata bio taj koji je potegnuo. Ovoga je puta to bilo svjetsko prvenstvo u Brazilu. Ja sam mu se odužio na najbolji mogući način i tamo te 2010. godine postao 3. junior na svijetu!
BN: Nije to došlo samo tako. Kako je bili u Fortalezzi?
Bilo nam je prvi put da idemo tako daleko. Ništa nismo znali…
BN: A kako su stvari stajale s opremom?
Nikako! Mi smo tada bili tako mali da ja recimo nikako nisam mogao doći do dobrih karbonskih perajica. Nitko nije isporučivati u Hrvatsku! Nije im se dalo zafrkavat. Ni čut! Dugo, dugo sam se mučio dok nisam došao do pravih peraja. Tek kad sam se ja pomalo počeo probijati na toj međunarodnoj sceni onda su pomalo počeli dostavljati i u Hrvatsku. Danas je nekom od naših surfera najnormalnije naručit peraje izvana, ali onda to nije bilo normalno.
BN: Dakle tek je Brazil otvorio vrata s pristupom boljoj opremi?
Tako je. Tek tamo sam ja naručio prve karbonske peraje koje su bile puno bolje od plastičnih G10 na kojima sam dotad jedrio.
BN: To se odrazilo na rezultate sljedeće godine?
Pa je, jer sam 2011. Opet postao prvak Hrvatske, i tu sam prešao u seniore.
BN: Veliki korak
Je, ali tad je krenula stagnacija… Ja sam bio prelagan. Imao sam samo 75 kilograma na mojih 190 cm, a svi oko mene visoki metar 94, 105 kila… svi su bili ogromni!
BN: …ko ti sad?
Enrico: …(smijeh) Tako je! Visoki i jaki! Ne možeš tako lagan napravit polugu, ne možeš se jednostavno mjerit s njima. Ta poluga i ta masa omogućuju da se krene čim se izglisira, čim on krene ti ga više ne vidiš. 2 čvora je brži od tebe… Fizika je na njegovoj strani.
BN: Ali ti se i dalje ne daš!
Ne! 2012. godine o prvi put u seniorskoj konkurenciji odlazim na regatu svjetskoga kupa u Tursku. Isto me tata vozio. Ja sam se tamo pojavio niotkuda. Kako su mi kasnije rekli, nikada nijedan rooki na regati Svjetskoga kupa nije uspio proć prvu rundu i to na prvoj regati na kojoj je zaplovio. Sjećam se da smo se tata i ja veselili po plaži k'o da smo napravili ne znam što. Po njihovim standardima to nije bilo mnogo pa mi to nisu nigdje ni zabilježili. Službeno ja sam u svjetskom kupu tek od 2013. Ovo kao da nisam ni bio!
BN: Naravno, za tebe je to bila velika stvar.
Pa je! Svako to veliko natjecanje otkrivalo mi je nove razine. Cijele nove svjetove. Čim pomisliš da nešto znaš, odeš na neko takvo natjecanje i vidiš da ima toliko toga novoga. Da ne znaš ništa! Kao kad se penješ na planinu pa iza vrha za kojega si mislio da je vrh otkriješ da ima još mnogo vrhova koje moraš preći. I onda opet, malo pomalo.Tu smo od jednog Turčina kupili prvu karbonsku peraju. Čuvam je još i danas, iako mi je prevelika. Nakon toga sam ih promijenio sigurno preko 300, ali nju još imam. Tata je vozi. To ja naša prva karbonska peraja i ona ima posebno značenje. Tu sam ja polako počeo učit vozit se s karbonom.
BN: U čemu je glavna razlika?
Ima puno veći odaziv, brže izglisiraš, daska se izdigne i više stoji na vodi više leti iznad, i ona zapravo podiže cijelu dasku u zrak.
BN: Ali nisi baš ostao potpuno nezamijećen u Turskoj. Tu si dobio svog prvog, a nazovimo to sponzora.
Da. Nakon prolaza grupe prišao mi je vlasnik talijanske tvornice POINT 7 i oni su mi na neki način otvorili vrata da naručim jedra kod njih. Odlučili su mi pomoći. To su bila jedra koja tada još nisu bila poznata, ali bila su jako dobra, brza i u to vrijeme jako moderna jedra. Mali brend, ali jako dobar.
BN: Susreli ste se u pravo vrijeme!
Tako je. I ja sada prelazim na POINT 7 Starboard i sljedeće godine sam odlučio ići na sve regate svjetskoga kupa.
BN: I dalje sam sebe financiraš?
I dalje… sve, samo sam sada imao jedra. Doduše nisu bila skroz sponzorska, ali bila je to velika pomoć. Prva regata bila je u Costa Bravi. I tu sam ja iznenadio svih. Prva regata 2013. godine. Vozio sam vrhunski i uspio sam pobijedit malo finale. To znači da sam se uspio plasirat među prvih 10! To je bilo fenomenalno! I nikada nijedan novak nije to uspio, a ja sam tek došao. Tada sam skužio da su mi te neke moje ludosti i inat pomogli da uspijem. Ali poslije mi je opet trebalo dugo da se vratim na tu razinu, ali tada, nakon te regate pokazao sam da mogu, da možda imam i nešto malo talenta, da znam, da puno radim i da se trudim. Vidjeli su to valjda i drugi jer tada sam dobio prvi pravi ugovor, od NeilPrydea i JP-a za koje vozim i dan danas.
Robert Stroj, jedan jedini čovjek iz Hrvatske u svijetu Windsurfinga čim me je vidio odlučio mi je pomoći bez razmišljanja i rezerve tako da me uzeo u svoj tim. Da stvar bude bolja, to je najjači tim koji postoji! U to vrijeme imali su svjetskoga prvaka, trećeg na svijetu, imali su sve... U tom trenutku ja sam tamo bio šest razina ispod svih, koliko god da sam ja mislio da nisam i koliko god sam ja u svojoj glavi mislio da ja mogu biti najbolji, neke stvari jednostavno moraš naučit, a to ide korak po korak. Ne dolazi to odmah.Prvu profesionalnu godinu sam završio OK. Recimo u Costa Bravi sam završio jako dobro i bio 23. U Alacatiju sam bio 16. sve do zadnjega dana da bi onda završio 24. Bio sam stvarno dobar, o onda sam zadnju regtu odjedrio dobro, možda nisam napravio dobar rezultat jer sam stalno stiskao ko budala i kad treba i kad ne treba, ali sam pokazao da mogu. Puno mi je značio taj ugovor s JP-om i NeilPrydeom jer od toga trenutka sam ja postao samostalan.
BN: Znači od 2013. živiš od windsurfinga?
Tako je. Naravno, ne mogu ja sad reći da me je moja obitelj zaboravila. I daljem smo mi ista ona jako povezana obitelj, ali sada je financijsko opterećenje moje obitelji znatno manje. Sada pomognem i ja njima i oni meni. Tako to ide, ali od tada sam recimo potpuno samostalan.
BN: Da malo pojasnimo onima koji se ne razumiju u svijet windsurfinga. Ti si u surfanju ono što je Luka Modrić u nogometu. Najbolji si na svijetu i voziš za najjači tim na svijetu!
(smijeh) Pa skoro pa da! U svijetu trenutno ne postoji jači tim. Prošle godine uzeli smo konstrukcijsku titulu i u daskama i u jedrima, ove godine sad imamo i prvaka.
BN: Koliko vozača čini vaš tim?
Nas smo četvorica koji smo vrh, prvi tim, a onda ima nekih koji su malo ispod. Recimo Sebastijan Cornum vozi jednu drugu disciplinu i dalje je jako kvalitetan, on je recimo peti, onda ima njemački nacionalni rider... ima ih još više, ali na nižim razinama, ali nas 4-5 smo čiji se rezultati gledaju i vrednuju u svjetskom kupu, i to su oni rezultati od kojih napreduje firma.
BN: Koliko vozača sudjeluje na regati?
Na regatama svjetskoga kupa vozi po 64 profesionalna vozača, a na svjetskom prvenstvu nas je sad bilo 80.
BN: Sve profesionalci?
Na svjetskom kupu da, ali na prvenstvu se može pojavio svatko tko hoće, i tu ne mora biti profesionalac. Svjetski kup je ipak natjecanje zatvorenoga tipa na kojem se firme natječu među sobom i imaju svoje profi rajdere, i na to se dolazi samo s pozivnicom. To i je bilo ono kad sam ja 2013. dobio Wild card kad me onaj čovjek što mi je dao jedra, pogurnuo da me pozovu što sam mu ja uzvratio tako da sam osvojio 9. mjesto.
BN: Što se najviše promijenilo otkad si zajedrio u profesionalne vode?
Pa recimo odmah sam te godine išao na pripreme na Maui, na Havaje. I to na 4-5 mjeseci. I tu sam tek krenuo učit… onda sam opet skužio da ne znam ništa… ljudi rade čuda, mijenjaju jarbole, peraje… a ja samo gledam i čudim se: "Šta ovi ljudi rade!?" Stari moj… ništa nisam razumio. Ali pomalo si s njima i gledaš od najboljih, pitaš i učiš, upijaš znanje i informacije, trudiš se radiš, boriš se, vježbaš, gledaš kako i šta i malo pomalo, napreduješ. Jako puno sam naučio na tom Mauiu.
Jednostavno, kad toliko vremena provedeš na moru moraš nešto i naučit! Bio sam najuporniji od svih, baš ono dao sam život za to i isplatilo se. Sad opet u studenom i prosincu idemo na Maui na timske pripreme, nakon toga idemo na Tenerife dva mjeseca… I dalje treniram i radim k'o budala, samo sada se pripremam na puno boljim lokacijama s puno boljim uvjetima za napredovanje. Znam da mogu bit još puno bolji, i ja želim bit još puno bolji! I uživam u tom što radim. Baš mi je to gušt!
BN: Kako je bilo na Havajima na Mauiu?
U početku sam se malo pogubio, taj svjetski kup, to mi je sve bilo novo. Imao sam viziju da ja sad moram odmah osvojit svjetski kup, ali ne ide to tako lako. Čak ni JP to od mene nije očekivao! Da sam onda znao što znam sada bilo bi još i bolje. Da sam se tada koncentrirao na postupni napredak i da nisam stiskao k'o budala, sigurno bi bilo bolje. Trebalo je polako ući u proces, vjerovati u proces, a ja sam stalno mislio kako ja nešto moram. Zato sam malo bio čak i isfrustriran jer to nije išlo onako kako sam ja to zamislio.
BN: Kad si se napokon urazumio i shvatio veličinu toga što si postigao?
Ma već sam sljedeće 2014. uspio pobijedit Europsko prvenstvo na Bolu na Braču. Istina je da mi je domaći teren dao veliku prednost i ja sam je iskoristio. Tu sam godinu završio relativno OK. Ja nisam bio zadovoljan, što je bilo loše, međutim ljudi u JP-u znaju da ništa ne dolazi preko noći i da za sve treba dug put. Cijele 2015. taj se proces učenja nastavlja, i napredak polako stiže. Tako sam sljedeće 2016. postao viceprvak svijeta. Opet je to bila pomoć domaćega terena, jer se i svjetsko jedrilo na Bolu na Braču. Problem je bio što ja ni na kraju te 2016. godine, u kojoj sam postao viceprvak svijeta, nisam bio zadovoljan sam sa sobom. I tad sam se odlučio javiti mentalnom treneru Petru Nikoliću. Krajem te sezone mi smo počeli zajedno raditi.
BN: Petar Nikolić je zapravo sportski psiholog.
Upravo tako. Ja sam imao jako teške dvije godine iza sebe. Bio je doduše tu jedan dobar plasman kao 2. na svijetu u 2016. ali ja nisam bio zadovoljan. To je bio jedini blic sezone, ostalo nije bilo bajno. Mislim, bio sam ja sretan s tim drugim mjestom, ali drugih rezultata nije bilo. Od svih preostalih regata samo je jedna bila dobra. U ostalima nisam jedrio na razini na kojoj znam da mogu jedriti. I onda smo nas dvojica cijelu zimu radili zajedno. Stalno smo se viđali i po triput tjedno, tražili napredak kanalizirali, gledali videa s regate. On se totalno zaljubio u surfanje i sad ga obožava. Surf mu je sport broj jedan, a dolazi iz nogometa! I uglavnom našli smo prostor za napredak, vidjeli smo što mentalno radim krivo.
BN: Kad si primijetio da se stvari odvijaju onako kako ti zapravo želiš?
Odmah sljedeće 2017. godine. Bila je to godina preokreta. Počeo sam jedrit jako dobro! Kvalitetno. U to vrijeme, mislim osvajao sam ja prvenstva i to, ali u Kupu nisam imao zapaženih rezultata. Zato su mi puno značile i pripreme na Mauiu, i rad s trenerom.Na kraju te sezone ja sam završio 21. U svjetskom kupu u Koreji. Sad to možda i ne zvuči kao neki rezultat, ali to je bio moj tadašnji najveći rezultat. Ja sam bio jako zadovoljan s tim. Nije to sad bio neki epohalni rezultat, ali bio sam zadovoljan. Nakon Koreje dolazi Costa Brava, Španjolska. Duga regata! Traje 6 dana! I stvarno sam jedrio loše, katastrofa… međutim zadnji dan ja upadnem u B. finale, i tu završim 35. Nezadovoljan odlučio sam još otići trenirati još malo na Bol.
BN: Ljudi kad su frustrirani obično traže odmora, a ti još više treniraš…
Upravo tako! Imam potrebu trenirati, i još i još i još! Na toj
regati koja je trajala 10 dana bio sam mrtav umoran, onda sam napokon
došao doma, pojeo, odmorio se jedan dan, i odmah drugi dan s
prijateljem uskočio
u kombi i pravac Bol. I tamo smo onda trenirali još tjedan dana,
nakon čega smo se vratili doma.
Svjetsko
prvenstvo te godine bilo je u Texenu u Nizozemskoj, ali ja nisam imao
novaca za odlazak na njega, a više nisam želio tražiti novac sa
strane i od roditelja. No to je sad nebitno! Novci su mi trebali za
svjetski kup. I tada sam odlučio
da nikoga neću pitati ništa, da jednostavno ne idem na svjetsko i
da idem na svjetski kup u Fuerte Ventura. I
za to sam se jako pripremao, mentalno i fizički.
To je
posebna regata! Canari, vjetar stalno puše 30 čvorova…
i ja nakon 5 dana regatavanja, nakon 7-8 regata držim 15. mjesto!
Bila mi je to velika potvrda.
Doma su mi pripremili veliki doček, i sada ovom prilikom moram zahvaliti svima koji me tako podržavaju. Želim reći da mi to jako puno znači. I nakon te regate smo nastavili raditi. Jedrio sam super pa smo nakon toga krenuli na Eurocup na Bol. I tu pobjeđujem! Vrhunski sam ga odjedrio! Nakon toga odlazim u Dansku i tu na svjetskom kupu postižem 13. mjesto, onda slijedi Njemačka gdje dolazim do 9. mjesta i na kraju odlazim u Novu Kaledoniju gdje jedrim isto dobro i završavam sezonu na 17. mjestu svjetskoga kupa.
BN: Nakon nepune dvije godine postigao si 17. mjesto od 64 profesionalca?
Da! Bilo je to stvarno super. Ja sam sam među ogromnim nacijama koje ulažu ogromne količine novaca u windsurf. Tu su Amerikanci, Francuzi, Nizozemci, Nijemci… ogromne svote novaca se vrte oko toga sporta.Nastavili smo dalje raditi, Nikolić je čak došao i na Tenerife kako bi mi pomogao da pripremimo ovu, 2018. sezonu, bio je tamo punih 20 dana sa mnom i zajedno smo trenirali. Točno se osjeti kad on vodi trening jer mi zajedno zaista super funkcioniramo.
BN:I ova je sezona počela solidno?
Ma imali smo mali problem na početku 2018. sezone, na otvaranju u Koreji, gdje sam ja osvojio 13. mjesto. Bio sam jako nezadovoljan! I onda smo skužili da je možda problem u mojim previsokim očekivanjima. Naime to mi je bio treći najbolji rezultat života u svjetskom kupu.
BN: Nakon toga dolazi Portugal i pravi ispit mentalne snage...
Onda dolazi Portugal u kojem sam slomio nogu i time mi je na neki način ova sezona bila skoro pa gotova. Svi su me tješili, a ja sam rekao Peri: - Pa ima još toga što se može odjedriti! Europacup na Bolu, pa Svjetsko u Danskoj i još svjetski kup. I tad smo se dogovorili da ćemo to što nam je preostalo odjedrit najbolje što možemo. Čim su nam doktori dali zeleno svjetlo, tjedan dana prije Bola, pozvali su me na testiranje NeilPryedea na Gardu. Ja sam rekao da ne znam kako će to ići, ali da ću im pomoći koliko mogu. I tu smo Robert Stroj, glavni direktor tima i glavni dizajner za jedra NeilPrydea, i ja odlučili da bi bilo dobro da u prijateljskom okruženju isprobam mogu li jedrit na tom nivou. I dođem ja na Gardu, a kad tamo… stisnem malo ja s njima, a noga gori! (Smijeh) Stvarno boli za umrijet! Nije bilo dobro, ali barem sam znao gdje sam. Znao sam da na kratko mogu s njima, ali ako krenu preko jezera nemam šanse. Još kad je noga bila manje opterećena sam i mogao, ali inače baš i ne. Sedam dana ja sam po cijele dane s njima testirao, i radio, i vježbao i boljelo je sve manje.
BN: I onda dolazi Bol?
Istoga dana kad sam stigao doma spakirao sam kombi i krenuo za Bol. Tamo sam vozio sa steznikom i imao sam dogovoreno što si moram govoriti kad me počne boljeti. Regata je polako išla, a bol je sve više bila pod kontrolom. Odjedrio sam vrhunski i odmah nakon toga Pero i ja smo počeli pripremati Dansku u mojoj glavi. Kako se čini pripremili smo to vrhunski!Osjećao sam da mogu, i nikako se nisam slagao s onima koji su me otpisali za ovu sezonu. Rekao sam si da više ništa neću ostavljati za sljedeću sezonu, i da idem to odraditi do kraja onako kako treba.
BN: Kako je to izgledalo u Danskoj?
Uuuh... Bilo je jako teško, jako hladno od 8 do 13º C, puhalo je od 10 do 35 čvorova na refule i 40, baš je bilo refulasto, tako da nije baš bilo ugodno. Sjeverno more je to i hladno, ali dobro sam se snašao i dobro sam baratao s jedrom, bio koncentriran na sebe i jedrenje. Zanimljivo je da u početku uopće nismo bili fokusirani na rezultat! Kasnije, kad vidiš brojke, to postaje neizbježno, ali prioritet je bio dati sve od sebe i što konstantnije odjedriti regatu.
BN: Ovogodišnje prvenstvo bilo je pomalo neobično…
Da jer odjedrili smo čak 8 plovova, što se dosad nije događalo, barem koliko ja znam, a i uvjeti… Ja sam se pripremio na hladnoću u svojoj glavi i bio sam svjestan da će biti teško, kao i to da će se odluka najvjerojatnije donositi tijekom zadnja dva dana. I tako je na kraju i bilo.
BN: Čuo sam da su ti u svjetskom kupu nadjenuli nadimak Manimal? Što to znači?
(smijeh) Ime nastalo spajanjem Man i Animal…
BN: Ne čini li ti se ponekad da tvoji fenomenalni uspjesi, jer riječ je o vrhunskom sportu na najvišoj svjetskoj razini, prolaze nezapaženo u domaćoj javnosti?
Pa možda, ali ne zamaram se s time. Meni je važno da ja jedrim na razini na kojoj mogu, da rastem iz dana u dan. I uvijek sam po povratku okružen prijateljima i s obitelji, a to je ono što me čini sretnim. Želio bih i ovom prilikom zahvaliti svima koji su mi pomagali, i koji mi i sada pomažu, kao i svim prijateljima koji su mi i ovoga puta, po povratku iz Danske, priredili fenomenalan doček! Veseli me da ljudi prepoznaju sav trud koji stoji iza toga i da ga cijene na način na koji to čine!
BN: To je, pretpostavljam, otvorilo sasvim novu dimenziju, to je zapravo ostvarenje snova.
Ne zadovoljavam se sredinom, želim biti najbolji što mogu, i zato neprekidno ulažem u sebe. Želim biti još bolji raditi još više.
Komplet za surf
BN: Od čega se sastoji surferski komplet?
Jedro, jarbol, bum, daska. Ja imam 6 jedara i i 3 daske kojima se pokriva cijeli raspon vjetrova od 10 do 50 čvorova
BN: I koliko košta najosnovnija oprema?
Auffff… dakle samo jedra daske i po jedan jarbol i jedan bum… ako su od karbona dođu oko 20.000 eura…
BN: A karbon tako lako puca…
Zato sam ja sad postao pravi majstor za krpanje karbona! Barem za ove jednostavnije stvari. (smijeh) Sad mi Sandi (Sandi Misirača, naš poznati jedriličar i proizvođač karbonskih plovila – op au.) treba sve manje. On mi uvijek pomaže ako je nešto komplicirano. Vrhunski majstor i uvijek mi pomogne.
...
