Hrabri čuvar pod velebitskog „pakla“ iz Sv. Jurja

BN 226
| 30.6.2020 | Piše:
Damir Herceg
| Foto:
Lucijan Španić


Senjanin Vladimir Biondić(48) nakon 10 godina plovidbe na „strancima“, „smirio“ se 1999. u Lučkoj kapetaniji Senj, a od 2003. je kapetan Lučke ispostave u Svetom Jurju, udaljenom 9 km o d Senja. Iza Biondića je nekoliko stotina akcija spašavanja ljudi i plovila u Velebitskom kanalu

 

Velebitski kanal je jedno od najopasnijih mjesta za plovidbu na hrvatskom dijelu Jadrana, a proteže se od uvale Žrnovnica u Vinodolskom kanalu do Masleničkog ždrila. Kad se preko Velebita bura iznenada obruši prema moru – nastaje pakao! Naposljetku, naziv tog vjetra je sveslavenskog podrijetla (ruski, ukrajinski,..), a znači „zao vjetar". Kanal je dugačak 121 kilometar i široko 3-4 kilometra, a plovila se nemaju gdje barem donekle sigurno skloniti, osim u Senju, Svetom Jurju, Jablancu i Karlobagu. Ribari poštuju Kanal, a nautičari ga se boje. Senjanin Vladimir Biondić(48) nakon 10 godina plovidbe na „strancima", „smirio" se 1999. u Lučkoj kapetaniji Senj, a od 2003. je kapetan Lučke ispostave u Svetom Jurju, udaljenom 9 km o d Senja. Iza Biondića je nekoliko stotina akcija spašavanja ljudi i plovila u Velebitskom kanalu od kojih je pedesetak bilo „za pamćenje", jer je sa svojim kolegama otimao ljudske živote razbješnjelom moru.

BN: Dragocjeno iskustvo u plovidbi stekli ste na brodovima za opskrbu naftnih platformi kod obale Brazila. Kako je to izgledalo?

Tri godine plovio sam kao zapovjednik na tegljačima za opskrbu platformi za bušenje podmorja u vodama Brazila. Najprije sam u New Orleansu preuzeo tegljač „sklepan" na brzinu od tri stara ista takva broda, s kojim sam se zaputio u Brazil. Tamo je plovidba bila pravo školovanje za spašavanje i samospašavanje, jer po cijele dane sam na uzburkanom moru brod podvlačio pod platforme, kako bi iskrcao ili ukrcao razne terete. Pritom moraš biti odlučan i brz, a opet pažljivo manevrirati naprijed- nazad, da ne udariš u platformu. Pratiš valove, a kad procijeniš da je pogodan trenutak svom snagom zavoziš krmom pod platformu. Potom slijedi kačenje tereta na kuku dizalice. To je posebno opasan posao za mornare, jer lako mogu ostati bez šake, ruke, pa i život izgubiti. Na tim „kramama" nije bio elektronike i Joysticka koji ti pomažu da lakše i točnije upravljaš brodom. Po cijele dane bio sam na "manicama" tegljača, jer na njemu je bio ukrcan minimalan broj članova posade, tako su na komandnom mostu samo zapovjednik i prvi časnik palube, bez drugog i trećeg palube. Uz redovnu plaću tu su bili i veliki bonusi, a najveći se dobio ako nisi ošteti brod u tim brojnim opasnim manevrima, odnosno, ako nisi udario u platformu.

 

 

BN: Nemali broj nautičara naše može doživljava kao rajski zabavni vodeni park. Imamo mitove o „hard" avanturistima Česima, o „nestašnim" Talijanima, o „savršenim" Nijemcima. Kakvo je vaše iskustvo po tom pitanju?

Većina nautičara ozbiljno doživljava plovidbu, posebice oni iskusniji, koji jako dobro znaju da se ovo najljepše i najumiljatije more na svijetu u trenutku može pretvoriti u istinski pakao. Mit o avanturistički raspoloženim Česima, koji su se opijeni ljepotom našeg mora i osjećajem bezgranične slobode pri pogledu na pučinu, znali nesmotreno otisnuti od obale na „lahorčeku" (zračnom jastuku, op. a.), tako da smo ih često morali spašavali, odavno je prošlost. Iz te zemlje sada dolaze sve imućniji gosti, s dobrim automobilima i plovilima, a stekli su i iskustvo u plovidbi. U dvadeset godina rada nikada nisam zaustavio njemačkog nautičara koji nije imao sve valjane dokumente za plovidbu ili da mu je plovilo bilo neispravno. Nijemci su po tom pitanju bez greške, a poštuju i „uniformu", odnosno službene osobe koje ih zaustave. Kad je riječ o nautičarima sa „čizmice", s njima zna biti „vrlo zabavno", jer recimo ne žele kupiti vinjetu za plovidbu, a znaju biti i silno uvrijeđeni kad ih u plovidbi zaustave naše vlasti. Ima stranih nautičara koji će vam bez problema u eter poslati Mayday, samo zato što u tom trenutku nemaju gdje vezati svoje plovilo u nekom našem priobalnom turističkom mjestu, gdje su upravo odlučili ručati.

 

 

BN: Je li istina da je silno prestrašena skandinavska tinejdžerica od vas tražila da uhapsite njenog tatu, jer je cijelu obitelj nepotrebno izložio pogibelji za nevremena na moru?

Pogibeljne situacije na moru često izazovu silan strah i šok kod neiskusnih nautičara. Pomenuta priča je točna. Sjećam se spašavanja te strane četveročlane obitelji, oca i majke s dvije kćerke tinejdžerice, koji su se našli u opasnosti kad su za jake bure bez potrebe gliserom isplovili iz Baške prema Senju. Bura je zaustavila gliser sa slabašnim motorom, valovi su ga punili morem, pa je spas stigao u posljednji čas. Djevojke su bile jako prestrašene, a kad su stupile na čvrsto tlo, jedna je počela vikati: „Uhapsite moga tatu, skoro nas je u smrt odveo, on je ubojica! Svi smo smirivali situaciju, a nepromišljeni otac je shvatio da kći ima pravo, odnosno, da je bespotrebno po nevremenu isplovio iz Baške. Kad u Kanalu bura iznenadi plivača ili osobu u malom plovilu, posebice ako je samo na vesla, potrebno je reagirati unutar 20-30 minuta, jer u protivnom može biti kasno. Bura vas brzo odnese daleko od obale, a u zapjenjenom moru teško je uočiti čovjeka, kojega može ugušiti i morska prašina.

 

 

BN: Zašto se vrlo mali broj spašenih osoba kasnije javi spašavateljima kako bi im zahvalili?

Treba imati na umu da su spašene osobe u prvom trenutku u velikom šoku, pod silnim stresom, jer većini je to bilo prvi put da su se borili za vlastiti život. Nakon što stupe na kopno, većina spašenih odmah ode svojim putem, ako im nije potrebna liječnička pomoć, a tek ih se manji broj kasnije javi svojim spašavateljima. Tako je jedna strane četveročlane obitelji je svojim senjskim spašavateljima u znak zahvalnosti darovala par kobasica i bocu „Jureta". Inače, spašeni su nakon što ih je bura odnijela na zračnim jastucima nasred Senjskog kanala. Sjećam se potrage za gostom iz jedne bivše socijalističke zemlje, koji je nestao kod otoka Prvića, a olujnu noć je preživio držeći se za Kavical. Pronašli smo ga ujutro, te dovezli u senjsku luku gdje mu je pružene medicinska pomoć. Oporavljeni turista odmah se rastrčao po rivi tražeći „one" koji su ga spasili, ne da im zahvali što je živ, već da im zaprijeti tužbom, jer mu nisu spasili gumeni kanu kupljen u marketu, vrijedan stotinjak kuna!? Neki od spašenih se boje da će morati platiti spašavanje, pa je i to jedan od razloga zašto se kasnije ne jave spašavateljima. To potvrđuje spašavanje jednog mladog stranog bračnog para, koji je otplivao daleko od obale. Već iznemoglu ženu podigli smo na ophodnu brodicu, a muškarac je uporno odbijao našu pomoć, uvjeravajući nas da je u dobroj kondiciji, te da će se plivajući vratiti na kopno!? Jednostavno, bilo ga je strah da će morati platiti spašavanje njega i supruge, pa je htio umanjiti taj eventualni trošak. Naravno, nismo ga ostavili da demonstrira svoju plivačku izdržljivost, već smo ga podigli na plovilo. Jedva smo ga uvjerili da mu za spašavanje i besplatnu vožnju brodicom do Senja neće biti ispostavljen račun. Strani nautičari koji su već godinama na našem moru jako dobro znaju kako djeluju naše službe spašavanja. Neki zlorabe to besplatno priskakanje u pomoć hrvatskih pomorskih vlasti, pa znaju zatražiti pomoć navodeći pritom kvar motora ili kormila na plovilu, a ustvari su ostali bez goriva vlastitom nepažnjom, što, naravno, prešute. Jednostavno, ne pada im na pamet zvati komercijalne pružatelje usluga i pomoći na moru.

 

 

BN: U Finskoj ste lani imali priliku deset dana sudjelovati u akcijama spašavanja njihove volonterske spasilačke službe koja djeluje na moru i jezerima. Kakvo je to bilo iskustvo?

Posredstvom Ministarstva mora, pomorstva i infrastrukture boravio sam 10 dana u Finskoj, u okviru stručne razmjene, sudjelujući u akcijama spašavanja zajedno s pripadnicima tamošnje odlično organizirane volonterske spasilačke službe koja djeluje na mori i na jezerima. Imaju flotu „svemirski" opremljenih spasilačkih brodova na jet pogon, jer je more uglavnom plitko. Bilo je zanimljivo upravljati primjerice 18-metarskim spasilačkim brodom brzinom od 35 čvorova, a onda naglo oduzeti gas i zaustaviti ga na svega 30-tak metara dužine. Među posadom tog broda je bila i jedna žena, magistrica farmacije, koja mi je rekla da joj je čast volontirati, jer smatra da nešto mora vratiti društvu koje je uložilo u njeno školovanje. Na moje pitanje, kako njen poslodavac gleda na sedmodnevno izbivanje s posla, odgovorila je da će po povratku na posao raditi dnevno po 5-6 sati prekovremeno, sve dok ne nadoknadi izostanak. Kod njih je svaka situacija pružanja pomoći na moru opisana u protokolu, prema kojemu se obavezno postupa, te se mimo toga ništa ne radi. Jednostavno, nisu skloni improvizacijama, za razliku od nas Hrvata. Imaju i poseban bazen u kojem su plovila, uključujući jedrilicu, kako bi mogli uvježbavati akcije spašavanja, a vjetar se simulira pomoću ogromnih ventilatora.


Signalna raketa umjesto rođendanskih svjećica

Crvena signalna raketa ispaljena u olujnoj noći nad morem znak je pogibelji. U tom slučaju odmah se pokreće cijeli mehanizam uzbunjivanja, traganja i spašavanja na moru. Međutim, zna se dogoditi da neodgovorni pojedinci ispale raketu iz pukog zadovoljstva, posebice prilikom proslava rođendana ili sličnih slavlja. Tako smo ja i kolega Tomislav Zrinski u jednoj olujnoj noći ispod Karlobaga tragali za „osobom u pogibelji", a s kopna su nam stalno dojavljivali novu poziciju svjetla te brodice koja je u opasnosti..Ubrzo smo shvatili da ljudi vide našu ophodnu brodicu kako posrće na valovima, pa je ispalo da tražili i spašavali sami sebe. A sve to zbog ispaljene „rođendanske" rakete.

...