Da ne izgubi posao kormilara, devet godina nije se iskrcao s broda!?
BN 297Ovo je priča o kormilaru s područja župe Mošćenice koji je prije nešto više od 90 godina punih devet godina plovio na brodu koji je svakodnevno držao liniju Rijeka – Liburnija – Plomin i natrag. Nije se iskrcao jer se bojao da će ostati bez posla, odnosno da se kormilar koji će ga zamijeniti također neće idućih devet godinama iskrcati s broda. On se je tako žrtvovao za svoju obitelj, jer nije dozvolio da budu gladni. U tih devet godina plovidbe, dobio je dvije kćerke; žena bi mu donijela čisto rublje na brod kad bi pristao u Mošćeničkoj Dragi, a onda bi s mužem išla na kratko putovanje do Plomina i natrag. Ako bi se pritom malo zagrlili u škuribandi prove ili krme, za devet mjeseci u obitelj bi stigla prinova. Kasnije, kad se taj kormilar napokon iskrcao s broda te nastavio ploviti na nekim drugim brodovima, dobio je i dva sina. Jedan od tih sinova kasnije je u "plaćenom zatvoru", kako mnogi pomorci nazivaju plovidbu, provodio odjednom najviše dvije – tri godine, potom je unuk plovio najviše godinu dana, a praunuk je u popriličnom stresu ako ostane na brodu duže od tri mjeseca na koliko je potpisao ugovor o plovidbi.
U kojoj mjeri je 20-ih godina minulog stoljeća godina je plovidba bila iznimno mukotrpan posao, ali istodobno i "bogom dano delo", svjedoči ova životna priča jednog tada mladog čovjeka iz okolice Mošćeničke Drage koji je neprekidno plovio punih devet godina!? U to vrijeme ljudi su se silno žrtvovali da bi prehranili obitelj. U toj borbi za egzistenciju ispreplitali su se težak rad i ogromno odricanje. Junak ove priče plovio je kao kormilar na parobrodu koji je svakodnevno održavao liniju Rijeka – Liburnija - Plomin i natarg. Taj željezni brod dugačak oko 45 metara život je značio stanovnicima velikih i malih mista s područja Liburnije u kojima je pristajao, prevozeći ljude i raznu robu. Što više, išlo se na ruku i stanovnicima Brseča, koje bi se do broda ili s broda do kopnu prevozilo b ... (više u tiskanom i online izdanju)
