Intervju: M. Lovrović – Veliki sportaš sad u službi sportaša « Sport » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Veliki sportaš sad u službi sportaša

Nećemo krenuti sve od početka, od nule. Dobro ćemo zadržati, a loše mijenjati. Bivši je predsjednik napravio jako puno na financijskom planu i postavio je dobre i zdrave temelje za hrvatsko jedrenje

Ovog smo mjeseca odlučili predstaviti čovjeka koji cijeli svoj život živi uz more i za more i jedrenje, osobu koju su članice našeg Hrvatskog jedriličarskog saveza, sredinom prosinca, proglasile svojim predsjednikom za naredne 4 godine. Naš sugovornik, Marin Lovrović st., magistar je tehničkih znanosti, uspješan vlasnik privatnog poduzeća, sjajan jedriličar i očito kvalitetan roditelj koji je dvojici svojih sinova usadio jedrenje u dušu i od njih napravio sjajne  jedriličare.
Razgovor smo obavili tek dva dana nakon imenovanja predsjednika, a kako se i priliči sportašu, našli smo ga i prekinuli usred kondicijskog treninga u teretani, neizostavnog dijela treninga svakog ozbiljnog jedriličara.

BN: Što vas je navelo da se kandidirate?
M. Lovrović: Navelo me to što smatram da ovu funkciju treba voditi upravo jedriličar, kao i želja da učinim nešto za hrvatsko jedrenje, u čemu će mi pomoći moje životno i jedriličarsko iskustvo.

BN: Pred vama su četiri godine rada na čelu velike organizacije, odnosno cijeli olimpijski ciklus. Pretpostavljamo da kao višegodišnji jedriličar i sportaš imate viziju daljnjeg rada i napretka HJS-a?
M. Lovrović: Svakako da imam! Nećemo krenuti sve od početka, od nule. Dobro ćemo zadržati, a loše mijenjati. Bivši je predsjednik napravio jako puno na financijskom planu i postavio je dobre i zdrave temelje za hrvatsko jedrenje. Loše je bio organiziran upravo stručni kadar na mnogim razinama. Trebalo bi reorganizirati Vijeće za natjecanje, postavit direktora reprezentacije ili glavnog trenera u funkciji direktora reprezentacije. Poboljšavati struku uopće, uključiti u rad vanjske suradnike, omasoviti dvosjede, potaknuti jedrenje na otocima, itd.

BN: Koji će biti vaš glavni cilj iduće i narednih godina?
M. Lovrović: Prije svega, dobra organizacija i naravno osvajanje jedne od medalja na Svjetskom prvenstvu seniora, pa da se napokon i mi možemo podičiti najsjajnijim odličjima. Pokušat ćemo to već sad, u prvoj postolimpijskoj godini kad je to možda i najlakše postići. Također ćemo maksimalno podržavati ovaj svjetski kup u kojeg ćemo se ozbiljnije i masovnije uključiti tek negdje na proljeće, s regatom u Hyeresu, a onda će se kroz godinu formirati reprezentacija. Podržavat će se najbolji jedriličari po kriteriju, no i svatko tko tijekom godine pokaže dobre rezultate. Sve će naravno ovisiti o novcu, a njega i nema previše. Dolazimo u vrijeme kad vlada svjetska kriza i kad će se njezin strašni domino efekt sigurno odraziti i na jedrenje. Budžet nam je već manji nego prošlogodišnji, te je neophodno u budućnosti naći strateške partnere odnosno sponzore koji stvarno moraju prepoznati jedrenje kao njihov zaštitni znak. Također ćemo uvesti i kriterijske regate u svim klasama koje će biti mjerilo za odabir jedriličara za Grade 1 regate i reprezentaciju. Na ovaj će način jedriličari koji nemaju financijskih sredstava doći svojim rezultatima do prilike za sakupljanje bodova i iskustava na velikim regatama. Pod obavezno nam je i stvaranje strogih kriterija za odlazak na Olimpijadu! Za to će biti presudna posljednja dva svjetska prvenstva 2011. i 2012. godine. Pametno bi bilo pritom i vidjeti kako su to riješile i druge nacije poput Britanaca koji imaju 4 od 7 zlatnih medalja u Kini, a već duži niz godina nisu imali svjetskog prvaka u klasi Optimist. O tome će svoje reći i Vijeće za natjecanje, naravno.

BN: Koji su trenutni problemi u hrvatskom jedrenju, a što je upravo dobro?
M. Lovrović: U ovom trenutku klasa Optimist je preopterećena i nedovoljno dobro organizirana kako na početnom tako i na vrhunskom nivou za koje mislim da imaju premalo izlazaka u inozemstvo gdje se upoznaje prava konkurencija. Problem su i određene klase kojih imamo jako malo, kao što su to olimpijski i neolimpijski dvosjedi. Njihov razvoj moramo svakako podržavati. Velikih problema donosi i nam i bolonjski  sustav visokog obrazovanja. Naravno da ima puno dobrog u našem jedrenju, npr. ovogodišnja organiziranost naše reprezentacije, rad krstaša koji nam pokazuje kako ljudi u nas vole jedriti i spremni su na ulaganja u brodove, a ima i dovoljno regata koje se održavaju tijekom godine.

BN: Zahvaljujući vama i vašim sinovima klasa Zvijezda je opstala u Hrvatskoj, povećao se broj njenih posada te je po prvi puta postignuta i olimpijska norma.
M. Lovrović: Klasa Zvijezda jedna je od najstarijih u svijetu i ujedno najstarija olimpijska klasa. Izvan naših granica ove su jedrilice jako masovne. U nas smo moji sinovi i ja dugo bili usamljenici, sami smo trenirali, sami se financirali i eto, do kraja ustrajali. Danas se razmišljanje o klasi Zvijezda počelo mijenjati u Hrvatskoj. Ljudi su shvatili da ova klasa i nije preskupa kao što se do sada mislilo, jer kad nabavite dobru barku ona može trajati i do 10 godina na vrhunskom nivou, a kamo li ne na nekom nižem, odnosno za manje zahtjevno jedrenje i regate. Najvažnije je da se u nas interes za Zvijezdu pojavio, a u budućnosti će se zasigurno i povećavati.
   
BN: Koji su vaši daljnji planovi vezani za jedrenje?
M. Lovrović: S aktivnim jedrenjem nastavljam i dalje. S mojim kormilarom Danom Lovrovićem trenutno se nalazimo na 40. mjestu na svjetskoj jedriličarskoj ljestvici, a cilj nam je 2009. godine ući u prvih trideset. Osim toga smo i sparing-partneri našoj olimpijskoj posadi Marinu Lovroviću ml. i Siniši Mikuličiću s kojima  treniramo i izmjenjujemo iskustva, no, na regatnom polju postajemo ljuti protivnici.
   
BN: Kako objašnjavate da u hrvatskom jedrenju imamo u jednoj klasi, Laser, nekoliko vrhunskih jedriličara dok u pojedinim klasama imamo tek po jednu ili dvije posade?
M. Lovrović: Mogao bih se izraziti s: «Nešto je krivo u državi Laser!» Mi, mislim kao Hrvatska,  godinama smo imali 4-5 laseraša u prvih dvadeset na svijetu, a nikoga u 49eru, te tek jednu posadu klase 470. Međutim, flota 470 prije nekoliko godina brojila je i 15-20 posada. Krivcima za ovu situaciju smatram klubove i njihovu politiku, ali i samu klasu Laser. Laser kao barku ne smatram lošom, za djecu je odlična, no, ona nije dovoljna nadgradnja za daljnje jedrenje, a niti za jedrenje na krstašima. Ta vam barka onemogućuje upoznavanje tanguna, spinakera... Jedan 420 ili 29r su neizostavno potrebni u klubovima. Svakako smatram da treba povećati broj aktivnih klasa kako bi jedriličari imali veći zbor i izabrali klasu koja im najviše odgovara.  

BN: Što reći o rekreativnom jedrenju koje je u nas potpuno zamrlo, da ne kažemo kako je nestalo? Gdje su obiteljske klase i što s jedrenjem mladih osoba koje su nakon srednje škole morale ostaviti natjecateljsko jedrenje?
M. Lovrović: Jedrenje je individualna stvar i odabir, kao i trud svakog pojedinca. Jedriti se može na Šljukama, Flying Dutchmanu, 505, Flyng junior,  itd. U svijetu je to normalno da ljudi jedre iz vlastitog zadovoljstva odlazeći tek na pokoju regatu radi druženja. Uglavnom, ako netko voli jedrenje on će jedriti u bilo kojoj klasi. Ja osobno najviše volim Stelu, ali jedriti mogu i na nečem drugom. U planu mi je napraviti običnu drvenu barku s latinskim jedrom i bit će mi veliko zadovoljstvo i gušt jedriti na njoj. Mi Hrvati stalno govorimo kako smo okrenuti moru, što nije uopće istina! Moru smo okrenuti jedino ljeti kad se povremeno u njemu okupamo! Problem je puno veći: mi jednostavno ne razvijamo kod omladine pravu ljubav za jedrenje i more. Klubovi bi pojedinu djecu trebali pustiti da se uz more zabavljaju, one takmičarski zagriženije treba podržavati u toj radoznalosti, jer nisu sva djeca ista. Neki sazriju prije, a neki svoju ljubav prema jedrenju osjete kasnije i zato ih ne treba otjerati u početku. U klubovima se djeca moraju družiti, zadržavati, a roditelji trebaju biti dio programa, jer oni vlastitim angažmanom, pratnjom, logistikom, financijama, mogu puno pomoći radu kluba.

BN: Imate li u planu osposobljavanje i unapređenje kvalitetnog trenerskog kadra koji će raditi s mladima pogotovo s djecom? 
M. Lovrović: Navodno je posljednjih godina nešto učinjeno po tom pitanju, što još moram provjeriti, no svakako da je to jedan od važnijih zadataka i ciljeva ovog saveza. Pojedini treneri samoinicijativno upisuju Višu trenersku školu shvaćajući da im je u dugoročnom i planiranom treningu i radu s jedriličarima neophodno znanje iz pojedinih grana metodike, psihologije, kineziologije, kako bi do određenih rezultata stigli sustavno, a ne stihijski i slučajno. Kod nas ulogu trenera imaju većinom bivši jedriličari kojima treba navedeno znanje, no mogu se koristiti i stručnjaci izvan jedrenja čije bi se znanje i iskustvo moglo iskoristiti u samom procesu treninga i planiranja. Naročito je važan kadar koji će raditi s najmlađim uzrastima iz čijih će redova jednog dana izići vrhunski seniori.

BN:  Smatrate li da su regatne sezone klase Optimist i olimpijskih klasa dobro organizirane?
M. Lovrović: Osobno smatram da je kadetska klasa Optimist preopterećena i da je to prevelik broj kriterijskih regata u jednoj sezoni za najmlađe uzraste. Teorija da se jedriličarska forma stječe i probija na regatama nije točna. Forma se stječe na treninzima, a na regatama se valorizira! Ne smijemo dopustiti da nam jedriličari u temeljnoj klasi izgaraju, tako da kad treba doći u seniorsku fazu i osvajati medalje na svjetskim prvenstvima oni nestaju potrošeni.
Kod starijih jedriličara sad se javio i problem u vidu novog bolonjskog načina studiranja koji od studenata traži prisustvovanje na predavanjima i kontinuirano učenje. Taj će se problem morati rješavati na nivou Ministarstva, jer ćemo inače izgubiti intelektualce među jedriličarima, a vjerojatno i među drugim sportašima, znači sasvim suprotno od onog što se podržava u svijetu. Mi želimo imati sportaše intelektualce, akademske građane, a bolonja nas jako sputava! Među profesorima jednostavno nema razumijevanja! Mi smo mala nacija, i ako hoćemo imati sportaše, a moramo ih imati, i to ne samo vrhunske nego i druge, time ćemo potaknuti rješenje drugih problema, od droge pa nadalje. Kompromis se mora pronaći, jer problem je dugoročan.  Pred nama je velik i zahtjevan zadatak kao i nesigurna i teška vremena.
 
BN: Kako je prošao prvi sastanak novog Izvršnog odbora HJS-a?
M. Lovrović: Na prvom sastanku Izvršnog odbora svi su članovi pokazali zašto su izabrani. Bili su konkretni, zainteresirani za probleme i spremno su prihvatili sve zadatke. Tom smo prilikom prema statutu izabrali sva stručna tijela HJS-a.