Ugorova mater « Ribolov » Burza Nautike

Ugorova mater

Ostale dvije ugorove matere toliko su rijetke da na našoj obali nemaju drugih narodnih naziva. Ugorova mater zubuša maksimalno naraste 40 centimetra, a tijelo joj je duguljasto i vitko. Ugorova mater pečatica, također, naraste do 50 centimetara i također je duguljasta. Zubuša je ružičastosmeđa s većim tamnosmeđim mrljama. Boja pečatice je crvenkasto-narančasta s većim tamnosmeđim ili crnkastim mrljama. Donji dio tijela prelazi u ružičasto s modrikastim preljevom. Ona se spušta u dubinu do 120 metara. Zubuša je dubinska riba, staništa su joj od 120 do 600 metara, ali se ponekad može naći i pliće. Za obje vrste karakteristično je da na vrhu gubice imju dva crvolika pipka.

Da bismo razlikovali ugorovu mater i tabinju, ako slučajno ulovimo jednu od njih, ili ih vidimo na ribarnici, navodimo i osnovne karakteristike za tabinju. Tijelo je spljošteno i izduženo, ponešto zdepasto, pokriveno sitnom ljuskom. Ima dvije leđne peraje od kojih je prva kratka i visoka, a druga niža i duža od polovice tijela. Na glavi ima izduženu gornju čeljust i kraći pipak na donjoj. Tabinja mrkulja maksimalno naraste do 64 centimetra duljine i 3,5 kilograma težine, dok tabinja bjelica naraste do 70 centimetara i 4,5 kilograma.
Boja tabinje mrkulje je tamnokestenjasta, prema dolje nešto svjetlija, a čitavo tijelo ima svojevrsni "metalik" odsjaj. Bjelica je pepeljasto-rumenkasta ili pepeljasto-srebrnkasta s blagim prijelazom prema ljubičastom, prema donjem dijelu bijelosrebrnkasta.

Tekst: Branko Šuljić
Burza Nautike broj: 076 (str: 120-121)

Ribolovom ugorove matere nitko se posebno ne bavi. Ulovi se slučajno, njeni su ulovi skromni, uglavnom se radi o pojedinačnim primjercima. Mnogi je niti ne registriraju među ostalom ribom. Najčešće se ulovi obalnim mrežama potegačama, manje stajačicama, koćicama i vršama

Ima nekoliko riba u našem Jadranskom moru koje izazivaju dosta zabuna, jednako svojim nazivom i izgledom. Poneki ih čak ne smatraju posebnim vrstama, nego misle da se radi o jednoj ribi. Jesu rod ali nisu isto, nego dvije vrste, jedna češća i poznatija, druga rjeđa, ali također stanovnik čitavog Jadrana. Jedna je tabinja, druga ugorova mater ili grugova mat, zavisi kako je nazivaju na pojedinim dijelovima naše obale i otoka. Mnogi će uporno tvrditi i dokazivati da je riječ o istoj ribi različitih naziva. Ipak, nije tako... U našem Jadranu žive dvije tabinje i tri ugorove matere. Prije nego se upustimo u opisivanje ugorove matere, koja nam je tema mjeseca, malo ćemo razjasniti razlike.
Tabinja i ugorova mater pripadaju istoj obitelji mekušica ili tovarki. U Jadranskom moru registrirana je nazočnost 11 riba iz te velike obitelji. Neke su česte i prisutne u čitavom Jadranu, kao što su oslić, pišmolj ili ugotica, dok su druge rijetke, stanovnici velikih dubina, i slabo poznate. Recimo i to, da im je bliski rod bakalar, riba sjevernih mora koja nam je bila posebno zanimljiva proteklih blagdanskih dana. Narodni nazivi za tabinju još su grugova mater, ugorova mater, grujeva mati, grugovica, babinja, tabina, a tek ponegdje razlikuju se dvije jadranske tabinje - mrkulja i bjelica, odnosno mrka tabinja i tabinja bilica. U tome je izvor svih zabuna i nedoumica - ugorova mater i tabinja.
Ugorova mater ima mnogo naziva a većina se vrti oko iste osnove. Navodimo neke od njih tridesetak, ako ne i više: ugorova matica, ugoramami, grunjova mati, grumova mater, gružja mat, gružja baba, vražja baba, grugovica, grumovica, gruževica... Ali... ponegdje je nazivaju tabinja, tabina, tabinjac, tabinjok, babinja... Bolje je ne upuštati se u daljnje navođenje naziva tih riba, još ćemo više zakomplicirati.

Ugorova mater ima duguljasto tijelo koje pomalo podsjeća na ugora. U prednjem dijelu je zaobljeno, a prema repu bočno spljošteno. U obliku tijela ima sličnosti sa srodnicima. U velikim ustima smješteni su sitni zubi, s time što je gornja čeljust ispupčena. Karakteristična je po tome što iznad gornje usne ima dva pipka, te jedan ispod donje. Tijelo je prekriveno jako sitnim ljuskama. I peraje su dobro razvijene, osim prve leđne, po čemu također sliči pripadncima svoje obitelji. Boja tijela je jednolično smeđasta ili smeđa, čak i žućkasta, često s tamnijim smeđim mrljama i bjelkastim točkama, a ponekad može biti mramorna. Ugorova mater naraste maksimalno do 50 centimetara i 60 dekagrama, a prosječni primjerci teški su samo 7 dekagrama i dugački 10 - 20 centimetara. U tome je razlika i zabuna, značajno je manja od tabinje, pa mnogi smatraju da je riječ o nedorasloj tabinji.

U Jadranu žive još dvije ugorove matere - zubuša i pečatica. One su znatno rjeđe, posebno pečatica za koju postoji tek nekolikom rijetkih nalaza. Ali, njeno je prisustvo dokazano. Ona "prava" ugorova mater, kojoj uz naziv dodaju pridjev mrkulja, stanovnik je obalnog pojasa u čitavom Jadranu. U našem moru ugorova mater slabo je naseljena. Znatno je brojnija u istočnom Atlantiku i Sjevernom moru, od južne Norveške, preko britanskog otočja do obala Maroka. U Sredozemnom moru već je rjeđa i nastanjena samo u priobalnom pojasu njegova zapadnog dijela, otprilike do obala Sicilije, Malte i Libije. U Crnom moru još je rjeđa nego u Jadranu.
Ugorova mater je pridnena riba koja se uglavnom zadržava na mekom obraslom dnu, a može se naći i na hridinastom. Boravi na dubinama do 50 metara, ali se spušta i do 400. Za prebivalište bira skrovite rupe ili mjesta ispod kamena. Još rađe se zadržava u zatvorenim uvalama i zaljevima, gdje nema jačeg udaranja valova. Također, voli se zadržavati u blizini slatkih voda.
Ribolovom ugorove matere se nitko posebno ne bavi. Ulovi se slučajno, njeni su ulovi skromni, uglavnom se radi o pojedinačnim primjercima. Mnogi je niti ne registriraju među ostalom ribom, ili je svrstaju kao tabinju, a tako se nudi i na ribarnicama. Najčešće se ulovi obalnim mrežama potegačama, manje stajačicama, koćicama i vršama. Slučajno se može dogoditi da zagrize na udicu povraza ili tunje.
Odgovor na pitanje kakav povraz napraviti, pa debljina najlona, veličina udice, ješka... naprosto je nemoguće ponuditi. Čak i kad se ulovi, malo će tko na nju obratiti pažnju, pa već sljedećeg dana zaboravlja koju je ribu ulovio i na koji način, odnosno što je koristio za ješku. Mogli bismo reći da se ugorovu mater lovi na isti način kao osliće i pišmolje. Ali, ona je manja i na manjoj dubini, za nju je prikladnija manja udica. Putokaz za odabir ješke mogla bi biti spoznaja da se hrani rakovima, ribom i algama. Pitat će netko i kad se lovi i opet nudimo neodređeni odgovor: može se loviti čitave godne.
S obzirom na to da je rijetka i da se malo lovi, ugorova mater nema komercijalne važnosti. Ako se i nađe u ribarnici proda se s ostalom ribom, najčešće svojim srodnicima, rijetko je tko i registrira kao posebnu vrstu. Kažu, meso joj je ukusno, a uglavnom se friga u ulju.