Slatka nam je slana riba « Ribolov » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Slatka nam je slana riba

Ove godine, procjenjuju poznavaoci tržišta, slana riba mogla bi biti jedna od traženijih ribljih prerađevina. Konkretno, slani inćuni. Razlog tome nije izuzetno povećana potražnja, iako je ona u stalnom rastu, posebno u nekim zemljama zapadne Europe. Podlogu za takve tvrdnje analitičari nalaze u činjenici da je prošle godine posoljeno manje inćuna. To znači da ih je manje i ulovljeno!

Statistike prošlogodišnjeg ulova i prerade ribe još se obrađuju, u nas i u svijetu, pa se s konkretnim brojkama ne raspolaže. Ulov hrvatskih ribara u devet mjeseci bio je na razini onog iz rekordne 2006., pa se procjenjuje da će takav biti i cjelogodišnji, iako se ribari plivaričari žale na lošu jesen, ističući da je naročito pobacio ulov srdele. Prema njihovim individualnim statistikama, prošlogodišnji ulov manji je za petnaestak posto u odnosu na godinu ranije, s podbačajem u svim vrstama lovine. Slabije rezultate iskazuju i neki prerađivači, konkretno tvornice slane ribe. Njihova prerada manja je za desetak posto.
Poznavaoci europskog ribarstva spominju slabiji ulov inćuna na čitavom Sredozemlju. Najnepovoljnije je stanje u Španjolskoj, gdje je njegov ulov bio zabranjen u značajnom dijelu ribolovnog mora. A, tržište traži slanu ribu! Ponekad i ponegdje stječe se dojam povratka u neka davna vremena, kad je soljenje ribe bio jedini način njena dužeg čuvanja, kako bi se mogla konzumirati i mjesecima nakon ulova. Nekad se moralo soliti, i ribu i meso, zapravo sve lakopokvarljive namirnice, bijaše to jedini način da se sačuvaju. I onda se polako s vremenom osmislilo konzerviranje, pa duboko zamrzavanje, da bi se rastom standarda opet počeli vraćati slanoj ribi. Samo, taj "povratak" je nešto posve drugo. Slana riba je nekoć bila sirotinjska hrana, nasušna potreba, a danas ima tretman morskog specijaliteta. Soljenje ribe bio je jedini način njene prerade, dok današnje tržište nudi široku paletu konzerviranih, odnosno prerađenih proizvoda iz mora. Najmanje se traži, barem je u nas tako, klasična riblja konzerva, popularna sardina. U nekim zemljama, svjedoče naši riboprerađivači, ona je još uvijek tražena i dosta se konzumira. Upravo zahvaljujući njima naše tvornice opstaju. Po domaćoj potrošnji davno bi se ugasile, jer je ta djelatnost u nas ionako spala na niske grane.
U Hrvatskoj danas djeluju samo tri tvornice ribljih konzervi, a četvrta se pokušava revitalizirati i teško nalazi putove povratka - Mirna u Rovinju, Adria u Zadru i Sardina iz Postira na Braču, a ona četvrta koju pokušavaju spasiti je Mardešić, u Salima na Dugom otoku. Tri tvornice od nekadašnjih pedesetak, u djelatnosti koja je bila jedna od prvih industrija na hrvatskoj obali. Najtužniji je primjer Komiže na Visu, stoljećima jednog od najribarskijih mjesta na hrvatskom Jadranu. Komiža se dičila svojim Neptunom, najstarijom tvornicom u nas, koja je nakon više od 130 godina postojanja jednostavno nestala. Strojevi su razmontirani i prodani, i to u - Srbiju. U Nišu, daleko od mora i ribara ta ista tvornica sada uspješno posluje. Sramota za Komižu, sramota za hrvatsko ribarstvo! A, u godinama prije Drugog svjetskog rata, samo je Komiža imala sedam tvornica ribljih konzervi...
Proizvodnja ribljih konzervi uglavnom bilježi pad. Malo je tvornica, smanjuju se ulovi srdele, riba u limenkama se teško plasira na tržište. Ipak, ukupna prerada ribe ostaje otprilike na istoj razini. Smanjenje jedne vrste proizvoda obilno nadoknađuje druga. Dominantna je u tome slana riba, odnosno slani inćun, budući da su ostale količine posoljene ribe skromne. Širi se, i značajno povećava asortiman ostalih ribljih prerađevina. Domaćem tržištu nude se novi proizvodi i, praksa pokazuje, ono ih prihvaća. Važno je, također, istaći da još nisu iskorištene sve mogućnosti u toj djelatnosti, jer još ima prostora za nove proizvode i proizvođače. U riblje prerađevine, između ostaloga, spada i duboko smrznuta riba, a nju uvozimo u velikim količina i, često je upitne kvalitete.
Brojke su najbolji pokazatelj odnosa u proizvodnji, a preko nje i potražnje na tržištu. Proizvodi se ono što se može prodati, a još više ono što se dobro plaća. U vremenu sadašnjem to su slani inćuni. Na početku ovog stoljeća, 2001. godine ukupna proizvodnja slane ribe u nas iznosila je oko 2.500 tona. Lani, kako saznajemo, samo je jedan proizvođač posolio 3.200 tona. To je Ostrea iz Benkovca, najveća tvornica slane ribe u Hrvatskoj. Treba pritom naglasiti da im je 2006. proizvodnja bila još veća, te da ove godine planiraju posoliti 5.000 tona! Proizvodnja raste i ostalima, a povećava se i broj proizvođača.
Proizvodnja slane ribe u Hrvatskoj ima sljedeću dinamiku: 2000. godine - 1.881 tona; 2001. - 2.500; 2002. - 2.800; 2003. - 2.900; 2004. - 3.914; 2005. - 6.110 te 2006. godine - 6,587 tona. I u najboljim godinama proizvodnja ne uspijeva zadovoljiti potražnju. Najveći dio plasira se na izvozno tržište, dok domaća potrošnja slane ribe neznatno raste.
Proizvodnja ribljih konzervi ima otprilike obrnuti trend, uz neznatna odstupanja što su remetila silaznu putanju. Pritom se mora istaći da je na početku stoljeća u pogonu bilo pet tvornica. U 2000. godini proizvedeno je 14.500 tona konzervirane riba, pa sljedećih godina: 2001. - 15.500; 2002. - 14.000; 2003. - 11.700; 2004. - 5.256; 2005. - 6.920 i 2006. godine - 6.795 tona. U jednom razdoblju značajan rast iskazivala je proizvodnja smrznute ribe. Krenula je s 470 tona 2000 godine, pa dalje: 2001. - 850 tona; 2002. - 1.500; 2003. - 3.200; 2004. - 3.500; 2005. - 1.935 i 2006. godine 1.871 tona.
Sve značajniju stavku čine "ostali riblji proizvodi". To je ono novo, što tek otkrivamo. Posljednja godina prošlog stoljeća pokazatelj je dotadašnjeg stanja. Godine 2000. proizvedeno je samo 60 tona tih "ostalih proizvoda". Već sljedeće godine ona je udvostručena na 110 tona, da bi onda samo rasla: 2002. - 120; 2003. - 1.200; 2004. - 1.600; 2005. - 1.980 te 2006. godine - 2.109 tona.
Ukupna prerada ribe i ostalih morskih organizama u tom se razdoblju kretala u rasponu od 14 do 19 tisuća tona, pa bi se moglo zaključiti kako ima standardiziranu produkciju. Od 2000. godine iznosila je: 16.911 tona, pa dalje 2001. - 18.960; 2002. - 18.420; 2003. - 19.000; 2004. - 14.270; 2005. - 16.945 i 2006. godine - 17.362 tona.
Na ukupnu proizvodnju, nema sumnje, utjecala je još jedna ribarstvena djelatnost. Marikultura je veliki potrošač male plave ribe. Za prehranu tuna u kavezima potrebne su velike količine ribe, nevažno jesu li u pitanju srdele, inćuni ili papaline. Ribari nerado isporučuju ribu uzgajivačima, jer su otkupne cijene niske. Istodobno, u nedostatku dovoljnih količina srdele neki riboprerađivači počeli su konzervirati miješanu ribu i pod tim će se nazivom uskoro pojaviti i na našem tržištu.