Mikrolokacija: Medveja « Ribolov » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Mikrolokacija: Medveja

Nije bilo druge nego sačekati da prvi teži oblaci s Učke rastjeraju mase kupača, da se pokupe suncobrani i da plaža dobije svoje staro ruho. Medveja ujesen postaje Medveja moje mladosti

Jedna od najljepših plaža na Kvarneru, ako ne i šire, proteklo je ljeto pobudila cijelu buru emocija. Dana je koncesija na njeno korištenje, a koncesionar je odlučio napraviti iskorak iz uobičajeno skromne turističke ponude. Prekrasna šljunčana plaža dobila je novo ruho, što je s jedne strane oduševilo korisnike, strane i dio domaćih kupača, a s druge strane izazvalo revolt drugog dijela domaćeg, mahom domicilnog pučanstva, potaknut svojevrsnim restrikcijama u slobodi ponašanja koje su uvedene novom „upravom". Bogata ponuda ića i pića za posljedicu je imala zabranu donošenja piva, sokića, pohanih pilića, sendviča i sličnih delicija koje smo navikli ponijeti sa sobom od kuće tijekom cjelodnevnih izlaganja sunčevim zrakama. Trebalo je vremena da ljudi shvate kako se jet-setersko okružje plaća, kako baldahini za masaže, skladni suncobrani i ležaljke te muzika s moćnog razglasa nisu tu primarno da nam uljepšaju ljetnu idilu, već zato da izvuku pokoju kunu više iz našeg takujina. Isti proces stvaranja predodžbe bogatstva i blagostanja, u slučaju plaže lako uočljiv, događa nam se u svim sferama života, samo što će nam do sivih vijuga doći kada bude kasno za dobrovoljni odabir i pristojno (referendumsko): "Ne hvala!"
Iziritiran plitkošću ljudi koji burno reagiraju na zabranu donošenja grickalica na plažu, a dnevno šutke i slijepo mirno gledaju brisanje cijelog jednog naroda, ovo sam ljeto apstinirao od guštanja plaže koja je uljepšala djetinjstvo mojih roditelja, moje djetinjstvo i djetinjstvo moga djeteta. Nije bilo druge nego sačekati da prvi teži oblaci s Učke rastjeraju mase kupača,  da se pokupe suncobrani i da plaža dobije svoje staro ruho. Medveja ujesen postaje Medveja moje mladosti. Ostaje mi titrati pitanje - hoće li za desetak godina teritorij Lijepe Naše, koji je početkom devedesetih na kartama uz Jadran iscrtan zavojitom krivuljom, u zimskim mjesecima dobiti svoje staro ruho i postati Hrvatska naše mladosti? Hoće li tada još biti vala u koje se može uploviti i baciti sidro bez da kakav Hans doleti naplatiti koncesiju? Ili će nesputana plovidba i bezgranično guštanje mora ostati samo lijepa daleka izblijedjela uspomena koju ćemo prepričavati unucima uzaludno ih uvjeravajući da nije riječ o bajci?
Jesenje poslijepodne, iz prtljažnika izvlačim štapove i torbu, zadovoljan što se puna kanta bruma nije prolila i izazvala ekološki incident u mom prometalu. Plaža je tiha, jedini posjetitelji su razigrani retriver i njegova gazdarica koji odlaze niz dugo žalo. Gdje zauzeti poziciju s obzirom da Medveja pruža veliki izbor? Najčešće se udičari smjeste na vrh velikog mula otkud je udicama moguće kontrolirati veći dio platoa ispred plaže, kao i dublji dio terena ispred mula koji se na pedesetak metara obrušava u dubinu. Gotovo cijeli plato može se kontrolirati s vrha malog mula isturenog sa središta plaže.
Možda najbogatija pozicija ribom je plaža preko puta poluotoka ukrašenoga Todorićevim dvorcem, smještena ispod nekadašnjeg disko-kluba Grota. U toj vali čest su gost i orada i brancin kojem se nadam. Odluci gdje se ukopati ipak je pridonio komoditet kojeg pruža terasa na kojoj je po ljeti restoran. Plastične stolice koje vlasnici nisu našli za shodno spremiti, više su nego što čovjek pri ribolovu može očekivati, pogotovo kad su smještene pod tendom koja štiti od večernje rose. A cijeli taj nesvakidašnji komfor udaljen je od mora tri metra, baš iznad potoka koji je kroz šljunak  iskopao duboko korito. Baš taj potok je ono zbog čega sam uzeo dvadeset litara bruma od ustajale srdele. Paljićem točim tekući dio bruma u potok, a mirisni trag širi se morem velikom brzinom ponesen jakom strujom koju stvara velika količina vode koja se ulijeva u inače mirno more. Sva je logika da bi ovo trebalo privući brancine ako se još uvijek drže pozicija poznatih mi iz vremena ronjenja. Polako pada noć, štapovi naješkani cijelim srdelama su zabačeni i polegnuti na nosače s indikatorima. Zauzimam udobnu pozu u plastičnom tronu, učahuren u toplu tutu koja uspješno odbija ćićarijsku studen što klizi kanjonom preko kampa. Iz dremuckanja me budi s vremena na vrijeme lažna uzbuna - struja povremeno rastegne povraz, pa se upale alarm i lampica na indikatorima. Svako toliko se dižem i dodajem par paljića bruma. Pred jutro, po ne znam koji put, čudim se  kako to da se ništa ne baca na udice nakon tako uredno odrađenih predradnji. Razočaranje gasi pogled na prve tragove sunca koje se probijaju sa suprotne strane Kvarnera. Koja muzika može nadmašiti pjev kosa i žubor potoka, koja rasvjeta može zasjeniti sunčeve zrake koje šire blagu udobnu toplinu? U ovome trenu mi se i tenda čini premija u odnosu na baldahin, a plastični stolac udobniji od ležaljki. Na dječju ciku, ljeti prepune plaže, neodoljivo me podsjeća piskutanje alarma... Alarma? Alarm!!! Ustajem hitro i prilazim štapu pogleda prikovanog na povraz koji najprije polako, a onda sve brže krene izlaziti iz otkočene mašinice. Prvobitno isprekidano piskutanje alarma prelazi u kontinuirani dugi piiiii! Uzimam štap i kontriram u širokom luku što izazove burnu reakciju s druge strane. Malo dotežem kočnicu koja u početku nije uspijevala usporiti ribu koja je do toga trena držala konce u svojim perajama. Nakon dvije-tri minute u plićaku se zakoprcala lijepa orada koju sam izvukao direktno na šljunak. Skidam je i perem pijesak koji je naružio blještavu čistoću kraljičine puti kojoj se divim još neko vrijeme. Zaključujem okrunjeni ribolov, spremam štapove i sjedam još malo. Gledam. Pamtim. Gutam detalje. Spremam emocije. Trebat će to jednoga dana što bolje ispričati unucima. Pa makar bili uvjereni da je riječ o bajci.