Burza ribe « Ribolov » Burza Nautike » nautički oglasno-informativni portal

Burza ribe

Prodaja ribe na veletržnici ide brzo. Na jednom kraju dražbene prostorije na tekuću vrpcu stavlja se riba, zatim kašete prelaze preko elektronske vage, a nakon procjene kvalitete voditelj aukcije određuje početnu cijenu. Na svojevrsnom elektronskom satu cijena postupno pada, svaki krug jedan euro manje, dok neki od kupaca pritiskom na dugme ne zaustavi kazaljku.

Veletržnice ribom, popularno zvane burze ribe, postat će uskoro hrvatska stvarnost. Ono što su naši ribari desetljećima prizivali, pozivajući se na uspješna iskustva prekomorskih susjeda Talijana, konačno je krenulo u realizaciju i za koji mjesec trebalo bi zaživjeti u ribarskoj i trgovačkoj praksi. Prve hrvatske veletržnice grade se u Rijeci i Poreču, paralelno se obavljaju pripreme da bi one mogle funkcionirati i ispuniti namijenjene im zadaće. Posla je mnogo, vremena malo jer, kao što često biva u nas, kasnimo u realizaciji, a riječ je o međunarodnim projektima, dijelu naših priprema za pristupanje Europskoj uniji. Jedan od uvodnih poslova je upoznavanje ribara s funkcioniranjem veletržnice, da znaju što ih čeka. Najvažnije je od svega da ubuduće, kad veletržnice zažive i prorade, neće morati brinuti o plasmanu svog ulova, a pogotovo ga neće morati sami prodavati na ribarnicama. Posao za ribare obavljat će veletržnice i ribarske zadruge preko kojih će plasirati ribu i ostvarivati svoja prava. Upravo iz tog razloga grupe ribara povremeno odlaze u Italiju i na licu mjesta se upoznavaju s radom veletržnica i prednostima što ih ribari dobivaju takvim načinom poslovanja.
Mnogi ribari iz Istre i s Kvarnera davno su upoznali burze ribe i način njihova funkcioniranja, a zacijelo takvih ima i na dalmatinskom području. Međutim, još je više onih koji nisu odlazili u goste prekomorskim susjedima upoznavati burze, od kojih mnoge imaju tradiciju dužu od osam desetljeća. Veletržnice su način trgovanja ribom u Italiji, ali i mnogim drugim zemljama zapadne Europe, odnosno Europske unije. Pokrenula ih je svjetska ekonomska kriza s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina  prošlog stoljeća.
Kako one djeluju i kako se na njima trguje ribom zacijelo zanima i one koji na veletržnice neće donositi svoju "robu", niti će im egzistencija ovisiti o cijenama koje riba na njoj postigne. Pokušat ćemo zato prepričati kako se u naših susjeda trguje ribom i, možda najvažnije - kako se na burzi postižu dobre cijene.
Nakon priveza broda - u pravilu u ribarsku luku - ribaru je jedina obveza dovesti ribu do veletržnice udaljene sto-dvjesto metara. Ponegdje i taj posao organiziraju ribarske zadruge. Dolaskom na veletržnicu njeno osoblje preuzima ribu, onaj tko ju je ulovio može mirno čekati ishod trgovanja. Prodaja na veletržnici ide brzo. Na jednom kraju dražbene prostorije riba se stavlja na tekuću vrpcu, vrsta za vrstom, ribar za ribarom, odnosno brod za brodom, kašete prolaze preko elektronske vage i na ekranu se odmah pokazuje ukupna težina pojedine vrste. Na ekranu se mogu pročitati i ostali podaci o ribi, a nakon procjene kvalitete voditelj aukcije određuje početnu cijenu. Na svojevrsnom elektronskom satu cijena postupno pada, svaki krug jedan euro manje, dok neki od kupaca pritiskom na dugme ne zaustavi kazaljku i - padanje cijene. Taj je kupio ribu i već istog, ili  sljedećeg dana s njegovog će računa konkretan iznos biti prebačen na račun ribara. Ako nema novaca na računu kupac ne može sudjelovati na aukciji, računalo je automatski blokiralo njegovu poziciju. Sve je mirno i tiho, nema nervoze ni komentara, čuje se samo glas voditelja aukcije koji izvikuje početnu cijenu. Veći je žamor i užurbanost po završetku aukcije na izlaznoj rampi, gdje se preuzima kupljena riba.
Kad mu je prošao sav ulov ribar istog trenutka može izračunati koliko je zaradio, s time što je provizija veletržnice pet posto za troškove njena poslovanja. Kupci također plaćaju proviziju - jedan euro po kašeti. I sve se proda. Kupce nađe i ono što naši ribari lopatom bacaju u more, kurdele, mažineti, kanoće, pa i patarače koje u posljednje vrijeme viđam i na riječkoj ribarnici. Na veletržnici u malom ri-barskom mjestu Pila, smještenom na krajnjem jugu delte rijeke Po, gdje sam bio nazočan jednoj aukciji prije pet, šest mjeseci, neprodana su ostala samo dva velika šarana. Nije mi jasno kako su uopće dospjeli na veletržnicu, iako u okolici ima mnogo slatke vode.
Spomenimo još neke detalje koji bi mogli zanimati naše ribare, pa i promatrače na veletržnici. Ako nije zadovoljan cijenom, ribar može u svakom trenutku zaustaviti aukciju svog ulova, odnosno povući ga s veletržnice. Minimalna količina za aukciju je jedna kašeta. Kupac ne mora kupiti svu ponuđenu količinu, već od određene vrste može uzeti dio. Ribar može prodati ribu i izravno, mimo burze, ali to rijetki rade. Plava riba ne ide na veletržnicu, ona se prodaje izravno, putem ugovora. Veletržnica je javna ustanova, na njoj svi mogu prodavati, članovi ribarskih zadruga nemaju privilegija. Članstvom u zadruzi oni imaju razne beneficije, ali ih ostvaruju na drugi način, nisu vezane izravno uz trgovanje. Neke veletržnice rade samo rano ujutro, neke ujutro i poslijepodne. Jutarnji rad obično počinje u pet sati, poslijepodnevni u 14 ili 15.
U sklopu veletržnice obavljaju se razni poslovi za koje naši ribari sami brinu. Prije puštanja u promet riba prolazi veterinarski pregled, što će i kod nas biti organizirano u sklopu veletržnice. Vezano uz veterinarske preglede na koje se naši ribari bune jer ih je previše i skupo se plaćaju, informirani smo da se oni u Italiji ukidaju. Prije stavljanja u promet ribu će pregledavati sami ribari, odnosno onaj kojeg oni među sobom odrede. Potom riba odlazi pred kupce, a to su trgovci na veliko i malo, eventualno ugostitelji ili njihovi ovlaštenici. Cijena ribe se licitira. Na modernijim veletržnicama u Italiji to je organizirano elektroničkim putem, a u nekima se još uvijek licitira starim sistemom "šaptanja na uho".
Kupac može odmah preuzeti izlicitiranu ribu, a kompletnu transakciju naplate i isplate obavlja osoblje "burze". Svaki trgovac koji želi kupovati na veletržnici mora na svom računu imati propisani polog. Iz njega se naplaćuje riba koju je kupio. Ako nema novaca na računu, ne može u kupnju, odnosno na licitaciju. Njegova pozicija je automatski blokirana. Ribar ne mora strahovati za naplatu, a to se godinama događa mnogima od naših ribara, bez obzira na to plasiraju li svoju lovinu na domaćem ili izvoznom tržištu. Cijene što se postižu na talijanskim veletržnicama posebna su priča, bolje da ih naši ribari ne znaju.